Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog
subota, veljača 27, 2016



Filipana se nalazi sjevernije od Marčane. Područje je naseljeno u prapovijesti, pa je u blizini otkriven Vrčin, jedna od većih istarskih pretpovjesnih gradina. Gradina je imala dvostruki obrambeni bedem. Kako nije nastala na brežuljku nego u ravnici, sagrađena je uz vrtaču, a obranu naselja pojačali su i šiljatim kamenim blokovima u dužini od 200 m. Naselje je postojalo između 13. i 11.st.p.n.e. Uz obrambene bedeme nalazila se nekropola koja je poprilično istražena.

Područje je naseljeno i u antici. Prvi pisani trag o Filipani datiran je u 990. godinu kada se spominje pod nazivom Philippanum.

U Filipani je crkva Svetog Filipa i Jakova, sagrađena 1609. godine.

Izvor: Zataj(e)na Istra (Srđa Orbanić, Aleksandar Žigant)

swirl @ 15:19 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, veljača 18, 2016

Skoro 3 stoljeća Barban i Rakalj bili su feudalni posjed obitelji Loredan. Obitelj je kupila cijelo ovo područje na javnoj dražbi, za 14.160 dukata, krajem 1536. godine.

U ime obitelji cijelim je posjedom upravljao kapetan. U ovih gotovo 3 stoljeća interese obitelji Loredan zastupalo je ukupno 74 kapetana.

Prvi kapetan bio je Marco Bertaccio. Imenovan je na ovu funkciju 1540. godine. Sjedište mu je bi Stari Rakalj (link). Kako je već tada kaštel bio u lošem stanju, ubrzo započinje gradnja novog sjedišta, na području današnjeg Raklja. Na toj se palači nalazi grb obitelji Loredan,kao i  uklesana godina 1543. i ime kapetana Gualteria Cure, što znači da prvi kapetan nije dočekao preseljenje u novu palaču.

Izvorno je zgrada sagrađena kao trokatnica. U prizemlju su se nalazile javne prostorije, na prvom katu prostorije kapetana i uprave feudalnog imanja, a na drugom katu bile su stambene prostorije. Za razliku od danas, nekada je pristup prvom katu bio moguć vanjskim kamenim stubištem, dok se s prvog na drugi kat dolazilo unutrašnjim stubištem. U prizemlju je, naravno, i loža, mjesto gdje su se puku čitale terminacije (pravni propisi) kojih se puk morao pridržavati.

Palača u Raklju zamijenjena je 1606. novom palačom Loredana u Barbanu no rakljanska palača ostaje ljetna rezidencija Loredana.

Krajem 1904. Družba Ćirila i Metoda u Raklju otvara školu za đake s tog područja. Kao odgovor na ovaj potez, Lega Nacionale započinje radove na palači Loredan u Raklju kako bi u njoj bila škola, naravno na talijanskom jeziku. Tada je drugi kat djelomično srušen i spojen s prvom katom te su prozori uvećani. Kako bi se privolilo djecu i roditelje na školovanje na talijanskom jeziku ispred nove škole s gramofona se puštala glazba. Zalud, već 1908. škola je zatvorena jer nije bilo interesa.

Nakon 1. svjetskog rata i dolaska Talijana školstvo na talijanskom postaje obavezno pa je jedna učionica nedovoljna i spajanje drugog kata s prvim učinjeno je u potpunosti.

Vanjsko stubište uklonjeno je nakon 2. svjetskog rata.

Inače preseljelje iz Starog Raklja na ovu lokaciju i gradnja palače Loredan na novoj lokaciji potaknuli su i nastanak novog naselja,Raklja.

Izvor: Franina i Jurina 2016. (tekst "Palača Loredan u Raklju" napisao Anton Percan)

swirl @ 22:56 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 14, 2015

Početkom 17.st. u drugom valu naseljavanja na područje Raklja pred Turcima iz područja dalmatinskog zaleđa dio prebjega ne ostaje u Raklju već se uputio na otok Susak. Tako su se, skoro do nedavno, i na Susku mogla naći ista prezimena kao i u Raklju. Neka od tih prezimena mogu, mada teško, isčitati na nadgrobnim spomenicima na Susku.

Stigli su zajedno, razdvojili se, no i dalje su surađivali i prijateljevali. Susku je upravo istočni dio Istre najbliža obala, pa su stoga često stizali sa svojim barkama. Ponajviše su dolazili na obalu pod Rakljem. Redovito su opskrbljivali stanovnike Raklja svojim proizvodima, prvenstveno vinom, kao što se se ovdje znali opskrbiti i proizvodima iz Raklja. Osim opskrbe vinom na rakljanskim su slavljima sušćani uvijek bili rado viđeni gosti.

Pretpostavlja se da je poprilično specifičan način ribolova u Raklju nastao dolaskom susačkih ribara u Rakalj u doba kada bi oko Suska ponestalo sardele. Tako su oni, orijentirani na more, naučili rakljansko stanovništvo ribolovu.

Pred 2. svjetski rat na Susku je bilo petnaestak žrvanja. Naravno nisu na Susku uspijevale žitarice, ali su ih dopremali iz Istre barkama pa mljeli na Susku. „Mira za miru“, način kako su rakljani „prodavali“ svoje naširoko poznate glinene lonce razmijenivši ih s robom u količini koja stane u pojedini lonac, bilo je popularno i u razmjeni sa stanovnicima otoka Suska. Na Susak je odlazio barkama i kamen iz rakljanskog kamenoloma. Čak je i susačka riva sagrađena od rakljanskog kamena. 

Mada nikada lagan, život je prije 2. svjetskog rata ipak omogućio napredak i Raklju i Susku. Dok su mnogi sušćani postajali pomorci koji su plovili svjetskim morima, a otok je dobio i tvornicu ribe, broj stanovnika porasao je na 1800.

Istodobno je kamen zajedno s pomorstvom omogućio da Rakalj naraste na 1200 stanovnika.

Sve što se dešavalo nakon rata znatno je smanjilo broj stanovnika i Raklja i Suska. No do pojave turizma i jedno i drugo mjesto sačuvali su iznenađujuću homogenost, rodbinsku povezanost članova obiju zajednica.

Izvor: Franina i Jurina 2015. (tekst "Stoljetne veze Raklja i Suska" napisao Anton Percan)

Na slici: detalj iz Raklja 

swirl @ 22:09 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, travanj 12, 2014

Urbar Pazinske grofovije iz 1498. otkrio je u drugoj polovici 19.st. u Draguću povjesničar Carlo de Franceschi. Urbari su sadržavali niz propisa kojima su se uređivali odnosi između feudalaca i njihovih podanika. Pod Pazinsku grofoviju koja je bila pod vlašću austrijskih vladara tada je spadalo 33 posjeda, među njima i Rakalj. Nakon sukoba s Venecijom (od 1508. do 1516.) Rakalj zajedno s Barbanom mijenja vladara i dolazi pod vlast Venecije. Nakon javne dražbe 1536. godine vlasnik postaje mletačka obitelj Loredan. Kako bi i oni uredili odnose s podanicima Urbar Pazinske grofovije se prevodi s njemačkog na talijanski jezik i nastaje Urbar Raklja. Prevoditelji su bili pazinski župnik Francesco Claych i pazinski kancelar Pietro Peregrin. Prilikom prijevoda izvorna godina nastanka Urbara Pazinske grofovije (1498.) greškom je izmijenjena u 1448. godinu. Osim ove greške prevoditelji su neke stvari morali izmijenili u duhu s vremenom, ali i s novčanim jedinicama i mjerama koje je koristila Venecija. Jedan prijepis Rakljanskog urbara učinjen je 1792., učinio ga je barbanski notar Tomasso Andrea Caponi, a dokazuje koliko dugo je ovaj urbar uređivao život Raklja i okolice. Naravno da je urbar uglavnom definirao davanja feudalnim vlasnicima. Tako je svatko za Božić morao dati flegaru (osobi koja je određena od strane feudalnog gospodara) pet bezzi (sitni venecijanski novac koji se tada koristio). Onaj tko ima tri svinje bio je dužan dati tri pečenke, dok je svaki vlasnik stada sitne stoke za Sv. Jelenu morao dati gospodaru ili sir ili jednu životinju. Urbar je regulirao plaćanja u slučaju sjeće stabala, cijenu ispaše na tuđim pašnjacima, kazne za različite prijestupe, kao i radne obaveze podanika. Tako su podanici morali pristati na angažman prilikom žetve, oranja, grabljanja njiva obitelji Loredan, straže u slučaju opasnosti, opskrbe vodom i vinom te obnove palače Loredana. Urbar je regulirao pravila prilikom ribolova ispod Raklja kao i cijenu ulaska brodova u luku pod Rakljem. Tako je brod koji je vozio vino morao feudalcima prepustiti jedan spudo vina.

Urbar je regulirao i desetinu koja se davala Loredanima, pa su tako desetinu morali davati i svećenici.

Izvor: Istarska danica 2009.

swirl @ 16:58 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 12, 2011

Drveni retabl župne crkve u Mutvoranu najveći je i najbogatiji oltarni retabl u cijeloj Istri. Nalazi se iznad glavnog oltara crkve.

Više o njemu pronašla sam u zborniku radova «Krnica od prapovijesti do danas», u tekstu «Renesansni drveni retabl župne crkve u Mutvoranu» kojeg je napisao Ivan Matejčić. Autor teksta je u tekstu naveo preliminirne rezultate svojeg istraživanja retabla.

Retabl je podijeljen na tri «kata», a na svakom «katu» podijeljen je malim stupovima u niše. U svakoj niši nalazi se kip jednog sveca. Cijeli retabl je u prošlosti preslikan pa je vrlo teško, ispod današnjeg sloja boje, a bez njezinog skidanja, otkriti kako je izvorno izgledao. Ne postoji dokumentacija u kojoj bi se mogli pronaći odgovori na pitanja kada je retabl rađen, tko ga je radio i gdje te kako je stigao u Mutvoran. No autor teksta navodi kako je jedini način pronalaženja odgovora upravo analiza svakog detalja na retablu, npr. istraživanje izrade nabora na haljini svetaca, način izrade stupova koji retabl dijele u niše sa svecima, stav kipova, prikaz njihovih lica... Po nizu karakteristika ovaj je retabl sličan renesansnoj umjetnosti Venecije s početka 16.st. kao što ga niz poveznica veže uz venecijanskog slikara Cime de Conegliana tako da je lako moguće da je retabl izradio rezbar po uzoru na slike ovog slikara. Sličan rad može se otkriti u detaljima još nekih crkvi u Istri (Motovun, crkva Majke Božje od Vrata i Ćepić, crkva Sv. Marije Snježne), ali i u Italiji.

Postoji nekoliko mogućnosti u odgonetavanju rezbara koji je radio svoja djela usko povezan s radionicom slikara Cime de Conegliana. Zna se da je jedan od rezbara bio venecijanski majstor Vetor de Feltre, a postoji mogućnost da je tako radio i Paolo Campsa. No definitvog odgovora još nema, mada je 16.st. kao stoljeće nastanka mutvoranskog retabla ovim istraživanjem potvrđeno. Istraživanje se nastavlja i dalje.

Izvor: Krnica od prapovijesti do danas

Na slici: detalj crkve u Mutvoranu

swirl @ 21:09 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, kolovoz 1, 2010


Samo mjesto Rakalj nije na obali. Obala u njegovoj blizini, uz zapadnu stranu Raškog zaljeva, prepuna je uvala i uvalica. Do nekih ni danas ne možete doći osim s morske strane.

Najviše uvučena u Raški zaljev je čarobna uvala Blaz (vidi link).

U Blazu sam bila nekoliko puta i svaki me put iznova oduševi. Početkom 19.st. tu su otkriveni ostaci mozaika, keramike, zidina, te se čak vjerovalo da je riječ o ostacima Nezakcija. Kako je naknadno otkriven Nezakcij (kraj Vizača - vidi link), vjeruje se da su nađeni ostaci u Blazu ostaci putne postaje iz rimskog doba. Naime, ovdje je prolazila cesta koja je vodila iz Nezakcija prema Labinu i Plominu, pa sve do Rijeke. Rimska cesta se prekidala u uvali Blaz, a na drugu se stranu obale prelazilo skelom. Nekada se uvala Blaz nazivala uvalom mlinova. Prvo postojanje mlinova dokumentirano je 1572. kada Gasparo Chersainer iz Kršana prodaje svoj mlin Girolamu Manziniu iz Labina. I danas šečući Blazom nailazite na ostatke mlinova i kratke vodene tokove koji nisu presušili.

Susjedna uvala je Salamuštica. Nekada je tu bila bogata šuma, a kada je iskrčena postojala su plodna polja. U uvali je 1943. u savezničkom bombardiranju potopljen njemački patrolni brod.

Slijede uvale Takala i Luka, ispod Starog Raklja. Za Luku se veže legenda o osveti Sv. Agneze pljačkašima (link), a služila je kao luka brodovima koji su dolazili u Stari Rakalj. Gledajući s moje (turističke) strane šteta da je veliki dio rakljanske obale upropašten postojanjem kamenoloma. Dio kamenoloma postojao je još u antici, neki su završili s radom nedavno, a kod Starog Raklja kamenolom radi i danas.

Jedna od najpoznatijih uvala je Kalavojna. U njezinoj blizini je postojao antički kamenolom. I u Kalavojni se vadio kamen, a zadnje isporuke kamena pred zatvaranje kamenoloma bile su početkom sedamdesetih, za izgradnju hotela u Cavtatu i na Krku (Haludovo, nekada poznat kao najraskošniji hotel na našoj obali, a danas je spomenik ljudske gluposti ili... bolje reći „privatizacije“ na naš način).  Kalavojna se nakada zvala Val Morlaca (Uvala Morlaka, Morlacima se zvalo stanovništvo doseljeno iz dalmatinskog zaleđa, a vjerojatno su se prilikom naseljavanja iskrcavali na istarsku obalu upravo u Kalavojni).

Puno više o rakljanskim uvalama pročitajte u „Franini i Jurini“ 2010.

Izvor: Franina i Jurina 2010.

swirl @ 13:44 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, veljača 5, 2010
Uz staru antičku cestu koja je vodila od Pule preko Nezakcija do Liburnije bila je sagrađena i crkvica Sv. Teodora koju su lokalni stanovnici nazivali Sv. Tudor. Crkvica je u burnoj prošlosti Istre vječito bila na granici (granica Histra i Liburna, granica agera u rimsko doba, granica Austrije i Venecije,...). Slijedivši ovu „graničnu“ tradiciju danas je na granici između općina Rakalj i Krnica.
O postojanju crkve prvi je trag zabilježio načelnik Barbana Josip Batel u 19.st. U njegovim zapisima piše kako je u barbanskoj arhivi, koja je većim dijelom uništena u požaru, pronašao podatak o postojanju crkvice Sv. Teodora iz 690. godine. I dan danas je okolica oko Sv. Teodora neistražena, ali se pretpostavlja da je područje bilo poprilično gusto naseljeno kako u pretpovijesnom razdoblju tako i kasnije. U njoj je otkriven zavjetni žrtvenik posvećen bogu Melosoku (link), a vlasnici zemlje u blizini pričaju o fragmentima keramike, pa čak i kosturima u zgrčenom položaju (način pokapanja karakterističan za brončano doba) na koje su nailazili obrađujući svoju zemlju.
Titular Sv. Teodor je 306. godine, dok su još trajali krvavi progoni kršćana, pogubljen kao mučenik jer se nije htio odreći kršćanstva. Bio je rimski legionar na području Anatolije, a postao je zaštitnik vojnika. Kako je sama crkvica sagrađena u vrlo nemirno doba, za vrijeme Justinijanovih ratnih pohoda, možda je odabir njezinog titulara, Sv. Teodora, logičan slijed strahova tadašnjih stanovnika.
Za vrijeme Venecije Sv. Teodor „gubi“ na važnosti, a regionalna situacija s ovim svecem reflektira se i na područje Raklja i Krnice pa crkva propada. Zapis iz 1635. godine govori o malo boljim vremenima za crkvu jer se skupljaju milodari s ciljem njezine obnove. Da je crkva doista i obnovljena svjedoči zapis iz 1696. o sklapanju mira između stanovnika Raklja i Krnice što se desilo upravo u crkvi Sv. Teodora.
Krajem druge polovice 19.st. crkvica ponovno doživljava loše dane, a njezine se vrijednosti sklanjaju na sigurnije mjesto.
Danas o postojanju crkvice Sv. Teodora govore samo ruševine.
Izvor: Franina i Jurina 2009. (tekst pod nazivom „Crkva Sv. Tudora između Raklja i Krnice - svjedok bogate i burne prošlosti“ napisao Anton Percan)
swirl @ 18:57 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 5, 2010
I ovo je jedna istarska priča vezana uz razbojništvo (link). Tiče se bande koja je „carevala“ na području južne Istre, uglavnom u Krnici i okolici, te obitelji Lilić koja je s bandom surađivala.
Banda se pojavila 1777. godine pa je mletačka vlast započela istragu. Za razliku od nekih drugih krajeva Istre, stanovništvo ovog kraja ipak je bilo odvažnije u davanju iskaza (barem dio njih). Vjerojatan razlog, bez obzira na njihov strah, bila je lokalna cernida (Črna vojska - link) koja ih je koliko - toliko štitila, a kojom je zapovijedao Mattio Ulvin.
U iskazima o bandi uvijek se spominjao i Miho Lilić. Njegovu su obitelj činili sinovi Jakov i Ive, kćer Marija i žena Jela. Sin Jakov postao je doušnik bande, kćer Marija nije nikada htjela odati vezu obitelji i razbojnika. Vjerojatno je jedini normalniji član obitelji bio sin Ive, miran čovjek koji se zbog „image“-a svoje obitelj“ držao po strani, ali nije radio nikakva zlodjela i opačine. Živio je na obiteljskom imanju sa suprugom i sinom koji se isto zvao Ive.
Miho Lilić je i sam bio opasan čovjek. Zbog dva ubojstva koje je počinio (pojedinosti nepoznate) i sam je bio prognanik pa je potajno živio u Raklju kod svojeg šurjaka Roka Vallea. No često je u tajnosti dolazio u Krnicu kod ostatka obitelji.
Razbojnici su običavali kod Mihe prespavati i to u njegovoj poljskoj štali na Črnjevici (jedna mletačka milja od Krnice prema Proštini). Miho i sin Jakov dojavljivali su im sve obavijesti koje bi saznali prisluškujući Črnu vojsku. Znali su im odati i koja se kuća isplati opljačkati.
Liliće su mnogi smatrali većim zlom od razbojnika, pa su se klonili i Miha i Jakova i odavanja njihovih imena Veneciji. Koliki je bio strah od Miha, najbolje govori slučaj šesnaestogodišnjeg pastira Miha Lilića. Pastir je bio Ive Hodan, dijete bez oca iz vrlo siromašne obitelji iz Skitače. Mada se znalo da Ive zna štošta o povezanosti Lilića s bandom, dječak zbog straha nije htio ništa potvrditi u svojim iskazima. Na koncu je uhapšen i odveden u Pulu u zatvor. No tu se potvrdilo da dječak nije lažac nego se doslovce boji za svoj život jer mu je Lilić prijetio smrću ukoliko išta oda vlastima. Na koncu je Ive Hodan oslobođen. I tu je kraj traga o njegovom postojanju jer ga arhive više ne spominju.
Sami Lilići doživjeli su krvavi kraj. Godine 1784. Miha je ubio sin Jakov (ne zna se razlog, ali te godine je izgleda bila mrtva i kćer Marija, kao i supruga sina Ive). Jakov je osuđen na progonstvo čime je izgubio ikakvo pravo na očevo nasljedstvo. U ponedjeljak 18. rujna 1786. dvoje svjedoka provelo je večer u kući Lilićevih. Pozvao ih je Jakov, a kod kuće su bili i sin Ive i majka Jela. Svjedočili su o svađi Jakova i Ive koja je prerasla u obračun oružjem. U pokušaju otimanja arkebuza Ivi koji je pucao (ali nije pogodio Jakova), pogođena je majka Jela. Tada je Jakov nožem napao brata Ivu. Svjedoci su pobjegli, a čuvši pucanj u kuću su ušli don Škabić, svećenik Tonetti i plemić Francesco Chersevani. Majka Jela je umirala, a na samrti je bio i Ive koji je svećenika Škabića zamolio da mu čuva sina, jedanaestogodišnjeg dječaka koji je ovime ostao bez svoje obitelji.
Da bi se zbrinulo dijete učinjena je procjena sve imovine (15.513 libara). Godine 1788. uhićen je i Jakov. Što se zbilo s djetetom Ivom, sinom tate Ive, ne zna se, ali prezimena Lilić u Krnici više nema.
Izvor: Zlikovci i prognanici, Miroslav Bertoša
Na slici: Krnica
swirl @ 15:48 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 19, 2009

Kada vozite cestom Pula – Barban nekoliko km prije Barbana na desnoj je strani skretanje za Hreljiće. Mjesto je poznato marijansko svetište na području južne Istre.
Crkva Gospe od Zdravlja sagrađena je u prvoj polovici 18.st. (1726.), ali je vjerojatno na istom mjestu postojao i ranije sakralni objekt. Inače sami Hreljići kao i okolna naselja nastali su negdje u 16. i 17.st. doseljavanjem ljudi iz Dalmacije.
Zamolbu za gradnju crkve podnijelo je pet zastupnika okolinih sela: župan Matija Hrelja, požup Grgo Jakša, župan Ante Bratelić te Jakov Belavić. Zamolba je upućena Antoniu Loredanu, feudalnom gospodaru Barbana i okolice. Navedeni razlog za gradnju nove crkve bila je poprilično udaljena crkvica Sv. Dionizija. Inače crkva Sv. Dionizija postojala je do 1775., a danas od nje nije ostalo ništa.
Dozvola za gradnju crkve izdana je 27. ožujka 1724. godine. Radovi su završili u dvije godine, a njezin prvi župnik bio je Mihovil Bratelić. Godine 1752. napravljeno je i groblje.
Ima najveću lopicu (trijem) od svih ostalih crkvica na području Istre. 
swirl @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, travanj 28, 2009
Nebrojeno puta u svojoj povijesti stanovnici Istre bili su međusobno u sukobu, jedni zbog povijesnih prilika uz jednog osvajača, drugi uz drugog, a kada bi zakuhao sukob, uz osvajače borili su se i Istrijani, ubijajući i pljačkajući se međusobno za tuđe interese.
Tako su za vrijeme rata između Venecije i cara Fridriha III na suprotnim stranama našli stanovnici Mutvorana i Starog Raklja.
Sukob je bio dodatno podgrijan nesređenim imovinskim odnosima između ova dva mjesta. Na koncu su stanovnici Mutvorana unajmili plaćenika Zuan Maria de Soldatisa, gusara iz Muggie.
Godine 1510. Zuan Maria de Soldatis, sa svojom gusarskom ekipom, doplovio je ispod kaštela starog Raklja (ruševine kaštela na slici). Usred noći kaštel su napali, opljačkali manje više sve vrijedno, opljačkano ukrcali na gusarski brod. Osim kaštela opljačkana je i crkvica Sv. Agneze do kaštela, a na brod su ukrcana i ukradena crkvena zvona.
Sad u ovu gusarsku priču ulazi i malo legende. Jer priča kaže kako se u trenutku gusarskog odlaska umiješala Sv. Agneza koja je „kaznila“ gusare učinivši u trenutku jako nevrijeme. More je podivljalo, a valovi su razbili gusarski brod, potopili sve gusare, a na morsko dno povukli opljačkano blago.
Izvor: Istarska meteorološka škrinjica, Milan Sijerković
swirl @ 18:57 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 26, 2009
U 15.st. vodile su se borbe za hrvatsko-ugarsko prijestolje. Za tu je borbu vezana jedna legenda – legenda o kruni kralja Tomislava.
Kralj koji bi vladao ovim područjem morao je biti okrunjen s obje krune, hrvatskom krunom kralja Tomislava i ugarskom krunom Sv. Stjepana. Za ustoličenje se dakle trebalo dočepati i jedne i druge krune.
U 15.st. na jednom brodu koji je kretao od sjevera prema Napuljskom kraljevstvu  nalazila su se i obilježja vlasti hrvatskog kralja, njegova kruna, žezlo i kraljevski plašt. Saznavši to, pobornici suprotne strane ukrcali su se na svoj brod i krenuli u potragu za brodom i, naravno, krunom, ali se brod s hrvatskom krunom sakrio u uvalu Blaz (link). Zbog straha da će se neprijatelj dočepati vrijednog tereta broda, barem tako kaže legenda, sva su obilježja vlasti sakrivena na tajno mjesto u uvali Blaz. Od tada se svemu gubi svaki trag.
I.... nakon 300 godina muka, barem tako kaže legenda, u jednoj se prilici ponovno pojavila kruna, a zatim i opet nestala bez traga.
Bilo je to za vrijeme Venecije, kada je mletački namjesnik radio „đir“ po Istri i sakupljao porez. Kod obilaska svakog mjesta seoski župan ga je morao počastiti, a, već s obzirom na ture koje je namjesnik radio, trebao mu je pružiti i prenoćište.
Tako je mletački namjesnik došao u selo Belavići blizu Blaza, a navečer je trebao večerati i prespavati kod seoskog župana Grge Belavića. Bile je to poprilično bogata večera, uz to se popilo i podosta vina tako da su se tijekom večere i župan i njegovi gosti ponapili. U takvoj pijanoj atmosferi Grgo Belavić je nakratko nestao, da bi se nakon kratkog vremena pojavio... ali na sebi je imao imao krunu kralja Tomislava, kraljevski plašt i žezlo. Nakratko prošetavši pred nacvrcanim gostima Belavić se povukao, te vratio kao da se ništa desilo nije.
Idući dan, otrijeznivši se, svjedoci tog neobičnog događaja priupitali su ga, još nesigurni što su to uopće vidjeli, o detaljima prethodne večeri. No Grgo Belavić zadržao je ipak tajnu za sebe, pa je tako sve pripisano vrlo veseloj atmosferi te pretjeranoj konzumaciji alkohola.
No, kako god, Grgo je dao štofa raznim tragačima za blagom te i dan danas područje Blaza i okolice pretražuju oni do kojih je došla ova legenda.
Izvor: Franina i Jurina 2004.
swirl @ 17:16 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, veljača 10, 2009
Između Krnice i Raklja nalazi se kraška jama Golubinčina duboka stotinjak metara. Godine 1998. porečki speleolozi imali su vrlo opasan zadatak - ispitivanje Golubinčine. Pri dnu sloja sitnog kamenja koje se urušilo u jamu tada je otkriven mali žrtvenik pisan grčkim slovima, a tekst mu je gotovo u cijelosti sačuvan pa se tako može pročitati kako je Silvester ispunio zavjet bogu Melosoku.
Jama se nalazi nedaleko od ruševina crkvice Sv. Tudora čije je postojanje prvi put dokumentirano krajem 7.st., a napuštena je vjerojatno u 19.st. Iz Sv. Tudora potječu još dva otkrivena natpisa koja spominju Melosoka, ali su pisana latinskim pismom.
Jedan od njih otkriven je u Raklju 1870., a prijevod teksta glasi: «Uzvišenom bogu Melosoku posvećeno. Gnej Papirije Eumel po zavjetu.».
Drugi je otkriven nešto kasnije, 1900. godine na ruševinama Sv. Tudora. Na njemu se može isčitati ime Melosoka, zatim riječ Augustov, a ostatak teksta je oštećen. Zbog blizine čak tri otkrivena nalaza koja spominju Melosoka vrlo je vjerojatno kako se u blizini nalazilo jako svetište posvećeno ovom božanstvu. I danas se u okolici Sv. Tudora mogu naći antički ostaci koji se mogu tumačiti ne samo postojanjem takvog svetišta nego i naselja koje je postojalo na ovom mjestu.
Inače, na području Istre grčki natpisi su vrlo rijetki, pa je krnički natpis otkriven u Golubinčini tek peti. Najčešće su grčki natpisi vezani uz ljude koji su živjeli u antičkoj Istri, ali su potjecali iz Grčke. Kako je po imenu (Silvester) vrlo vjerojatno da u ovom slučaju nije riječ o Grku nejasno je zašto je ovaj natpis napisan na grčkom.
Melosok je predrimski bog koji se očito štovao samo na pojedinim djelovima Istre, pogotovo u Nezakciju i okolici. Po otkrivenim natpisima zaključuje se da je bio štovan i na područku Krnice. Melosok je specifičan jer je jedino muško božanstvo među dominantnim ženskim božanstvima koje su štovali Histri kod kojih je bio, do njihove vojne organizacije, vrlo izražen matrijarhat.
Vjerojatno se Melosok štovao u 1.st.p.n.e., ali je, s obzirom na tadašnju rimsku vjersku toleranciju, štovanje vjerojatno potrajalo i u novu eru usporedo s prodorom rimskih bogova.
Izvori: Krnica od prapovijesti do danas (tekst «Novi rimskodobni grčki natpis iz južne Istre» napisao Robert Matijašić), Duhovna kultura antičke Istre (Vesna Girardi Jurkić)
swirl @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 1, 2009
Na području oko Krnice u brončano doba postojalo je nekoliko gradina: kod naselja Bratulići, kod Kaštelira, Šegotića, u Mutvoranu, kod Peruški... Iz toga razdoblja 1971. godine otkriven je tumul (link) i to iznad Krničkog Porta, a postoje i zapisi o postojanju još nekih tumula.
Iz antike i opet postoji niz nalazišta; u Dugoj Uvali, kod Pavičina, Cokuna, u uvali Blaz, kod Stare Stancije, kod Hreljići, na potezu između Raklja i Krnice. Na raskršću cesta za Krnicu, Male Vareške, Peruške i Kavran otkriveni su žarni grobovi iz 2.st. U Malim Vareškima otkrivena je nadgrobna stela Gaja Rufelija Rufa, njegove žene Seie Maksume, kćerke Rufelije Sekunde i nećaka Lucija Vala. Stela je negdje iz 1.st., a datirana je upravo pomoću ženske frizure (vidi link na Agripinu).
Što se tiče same Krnice, po nekim nalazima postoji mogućnost da je i ovdje postojalo prethistorijsko naselje. Početkom 20.st. na Glavici iznad Krnice otkriveni su ostaci antičke vile rustike te žarni grobovi, koji se, po nađenom novcu iz razdoblja cara Tiberija datiraju u 1.st.
Sama Krnica prvi se put spominje 1243. godine u dokumentima o prisezi vjernosti Pule Veneciji. Vjerojatno zbog epidemija i ratova, kako i kod niza drugih sela u Istri i Krnici se poslije gubi svaki trag sve do njezinih novih stanovnika iz Dalmacije 1520. godine. Tada su ovdje došli prebjezi iz okolice Zadra sa svojim svećenikom Ivanom Buršićem i prozvali mjesto Sveta Marija Krnička da bi se naziv poslije promijenilo u Krnica.
Vjerojatno je naziv Krnica slavenskog porijekla («krn» znači gora) tako da je vjerojatno sam naziv postojao i prije dolaska ljudi iz Dalmacije. Postoje i mišljenja (D. Alberi) kako je naziv Krnica nastao od keltske riječi car što znači kamen, a dobro odgovara terenu gdje je nastalo naselje.
Izvor: «Krnica od prapovijesti do danas»
Na slici: Krnički Porat
swirl @ 15:59 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 26, 2008
Kada s ceste Labin – Pula, nakon što ste prošli Barban skrenete lijevo za Hreljiće, preko sela Rebići stiže se do Blaza, dijela Raškog zaljeva. Nakon Rebića spuštate se asfaltiranom cestom do mora i uvale Blaz, produžite po makadamu i kod male lučice ostavite auto. Nastavite pješice po uskom putiću i doći ćete do kutka «čarobne Istre».
Tu su nekada, na desetak metara od mora, bili mlinovi. Za svoj rad koristili su snagu vode iz kratkih vodenih tokova koji su se odmah potom gubili u morskoj vodi. Do mlinova je vodio put kojim su kola dovozila žito, a odvozila brašno u širu okolicu.
Priča se da je ovdje imala posjed i poznata plemenitaška obitelj iz Labina, obitelj Scampicchio. Njihovi su bili i mlinovi pa se i dan danas njihove ruševine nazivaju Škampićevim mlinovima.
U planu je gradnja i uređenje Blaza, no nadam se da će mlinovi preživjeti. Inače, do Blaza se može doći i pješačkim stazama i s barbanske i s rakljanske strane.
swirl @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 29, 2008
Ovdje je riječ o vizitaciji koju je u Krnicu i okolicu napravio biskup Eleonoro Pagello. Pagello je bio biskup u Puli od 1689. do 1695. Dio njegovih zapisa za vizitacije (posjeta župa njegove dijeceze) nalazi se u arhivi Biskupskog ordinarijata u Poreču. Danas nam zapisi nastali za vrijeme vizitacija daju vrijedne uvide u život tadašnjih vremena, kako samih župa tako i mjesta u kojima su se nalazile. Ono što mene veseli jer kad u zapisima s vizitacija nabasam na neke zabavne stvari (vidi link na Valierovu vizitaciju).
Biskup Pagello stigao je u Krnicu 06. srpnja 1690. godine. Dok su u vizitaciji ishvaljeni kapelani Antun Zenzerović i Mate Braus, kao i klerik Filip Buršić, nakon vizitacije je zapisano kako je riječ o poštenim kapelanima koji žive u skladu sa svojim pozivom, potiču narod na vjeru i život u skladu s vjerom. Zapisano je da samo rijetko, u posebnim zgodama i to sa svojim prijateljima, posjete seosku oštariju i kartaju, ali samo u svojoj kući.
U zapisima se spominje i afera jednog od stanovnika Krnice, Roka Zenzerovića, koji je ostavio svoju ženu, prodao cijeli godišnji urod kako bi podmirio svoje kartaške dugove, a zatim otišao u galiote.
No glavna je tema tadašnje Krnice bila veza oženjenog Gašpara Šikića s udovicom Jelom Bubulić. Krnički sudac Mandušić ispričao je biskupu Pagellu cijelu tu problematiku pa se tako i vanbračna veza našla u zapisima s vizitacije. Da problem bude veći, Jela Bubulić hvalila se svima kako sa svojim štrigarijama može osvojiti svakog koga poželi.
No – strah je vrag pa se desilo i «čudo neviđeno». Pred sam dolazak biskupa Pagella u vizitaciju, u crkvi je osvanuo Gašpar Šikić, ispovijedio se, pričestio i izjavio da mu Jela ne znači ništa. Da čudo bude veće, isti je dan tu proceduru prošla Jela Bubulić i tako je vizitacija biskupa Pagella donijela mir u «trač rubriku» Krnice 17.st.
Izvor: Zbornik radova «Krnica od prapovijesti do danas»
swirl @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 15, 2008
Prvi tekst o otmici žena u Istri tiče se Tinjana i njegove okolice (link). Ovaj drugi «slučaj» potječe iz Raklja, a o slučaju je izvijestio Veneciju načelnik Vodnjana 2. siječnja 1680. godine.
Udovica Marka Kužinića, Zvana Kužinić, izgleda da nije «trzala» na Juricu Jukopilića iz Kaštela Raklja. Otac Jurice (i sam se zvao Jurica) u lipnju je 1679. u predvečernjim satima naoružao skupinu svojih ljudi, uputio se u kuću gdje je živjela Zvana i oteo jadnu ženu bez obzira na njezin plač i zapomaganje.
Izvor: Zanimljiva Istra, Just Ivetac
swirl @ 21:46 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, lipanj 13, 2008

Pod ovim se nazivom krije niz reljefa u kamenu izrađenih negdje krajem 11.st. Otkriveni su u Mutvoranu gdje su bili dio neke porušene mutvoranske crkve, a danas se većim dijelom, osim u loži u Mutvoranu, nalaze u Puli.
Reljefi prikazuju životinje (bestiae). Pokraj svake divlje životinje nalazi se jedna pitoma i tako redom pa se tako janje nalazi kraj vuka, tele do lava... Ispod glave pitomih životinja nalazi se uvijek stilizirani list, dok divlju životinju uvijek karakteriziraju iskešeni zubi.
Vjerojatno je riječ o starom prikazu inspiririnom Starim zavjetom (knjiga proroka Izaije) jer redosljed životinja u kamenu odgovara dijelu knjige proroka Izaije. Poruka Izajinog teksta i ovih prikaza je vizija nekog novog boljeg svijeta u kojem će vladati mir, u kojem će i divlje i pitome životinje biti u slozi i miru. 
Kako i knjiga proroka Izaije kaže: «Lav će jesti slamu kao govedo» na Mutvoranskom bestijariju je prikazan i takav - miroljubiv lav.
Izvor: Terra incognita, Branko Fučić

swirl @ 18:06 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 12, 2008
Još malo o istočnoj obali Istre, ovaj put o Raklju, mjestu poznatom kao rodnom mjestu Mate Balote (Mijo Mirković), ali i lončarima koji su sami izrađivali lonce pa prodavali po cijeloj Istri. Za lonac se plaćalo pšenicom ili nekom drugom potrepštinom u količini koliko bi je stalo u «kupljeni» lonac (nazvano "mjera za mjeru" ili "mira za miru").
Prvo naselje, takozvani Stari Rakalj, nalazi se bliže moru, na uzvisini uz obalu Raškog zaljeva, a do ruševina Starog Raklja nalazi se crkva Sv. Agneze iz 1495. I dan danas se mladi Raklja i okolice vole vjenčati baš u Sv. Agnezi.
Inače na mjestu gdje je nastao srednjevjekovni kaštel nađeni su i ostaci pretpovjesne gradine, a poslije je tu bila i antička utvrda. Sam kaštel čiji se ostaci vide i dan danas vjerojatno je izgrađen početkom 11. st., a nešto kasnije se spominje pod nazivom Castellare de Rachir.
1535. godine Venecija dodjeljuje Stari Rakalj i Novi Rakalj obitelji Loredan, ali je kaštel u toliko lošem stanju da ga Loredani napuštaju i odlaze u Rakalj, današnje naselje. 
Na koncu, ono što vam ne mogu dočarati je miris, totalno lud i jak miris bilja koje u tolikom intenzitetu nisam još nikada osjetila.
Izvor: Korijeni istarskih gradova, Just Ivetac
swirl @ 18:30 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 10, 2008
Još malo istočne obale Istre, puno ljepše no što sam mislila. Ovo je Krnički Porat, odmah ispod Krnice.
swirl @ 18:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 16, 2007

 Jedini ulaz u Mutvoranski kaštel 

Mutvoran je maleni gradić s tridesetak stanovnika, smješten istočno od Marčane. 
Vjerojatno se baš na ovom mjestu nalazio nestali grad histra Faveria kojeg su, kao i Nezakcij (Vizače) i Mutilu (na mjestu današnjeg Medulina) pobijedili Rimljani u 2 st.p.n.e. Na istom su mjestu Rimljani izgradili utvrdu kojoj je bila glavna zadaća nadgledanje ceste koja je vodila iz Pule prema Liburniji. 

 Mutvoranski grb
U 16. i 17. stoljeću u nekoliko ga je navrata poharala kuga i time započela propadanje ovog drevnog kaštela. 
Na ulazu u grad, ispred trostrukih vrata (koja su bila i jedina vrata u kaštel) nalazi se obnovljena loža.

 Gradska loža

U gradiću je i crkva Svete Marije Magdalene, koja se prvi put spominje 490. godine, ali današnji oblik datira iz 13. stoljeća. Riječ je o crkvi s najvrednijim sakralnim inventarom u cijeloj Istri. Od 5 oltara najvredniji je drveni renesansni oltar s kipovima svetaca iz crkvica u okolici. 

 Crkva Svete Marije Magdalene

 Ulaz u Mutvoran i gradska loža prije restauracije (slikano 1963.)


swirl @ 19:52 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare