Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog
nedjelja, rujan 10, 2017



Navodim dio teksta iz knjige „Tinjan i njegova prošlost“ (Enrico Depiera, Hrvoje Defar ).

Prvi pisani podatak iz 361.g. spominje potres koji se osjetio u centru Istre, s epicentrom u Pagu. Drugi je potres zabilježen 737.g. kada je uslijed snažnog zemljotresa potonuo u more otočić Cissa nedaleko Brijuna, a osjetio se i u središnjoj Istri. Istra je doživjela 1280.g. potres jačine 7 do 9 stupnjeva MCS. Kroničari su zabilježili vrlo škrtu vijest: „jak potres, kuće srušene, nivo vode porasao (u bunarima)..“. U većem potresu 1440.g. ozbiljno su oštećeni zidni mozaici Eufrazijeve bazilike u Poreču, a 1870.g. opet se osjeća potres u središnjoj Istri, s epicentrom u Klani. Svakodnevno podrhtavanje tla, prilikom tog potresa u istočnoj Istri, osjećalo se od 28. veljače do 27. svibnja. Istočne, pak, gradove Volosko, Opatiju i Kastav posebice je uzdrmao potres 1896. godine. U novije doba zabilježen je veliki potres u talijanskoj sjevernoj pokrajini Furlaniji, koji se znatno osjetio i u Istri (Izvor: Ivan Blažević – Potresi u Istri, 1977.g.)

Na slici: Tinjan - pogled

swirl @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, kolovoz 25, 2017

Srednjevjekovni statuti gradova, pa tako i u Istri, propisivali su razna pravila kojih su se stanovnici morali pridržavati. U slučaju kršenja pravila postojale su kaznene odredbe.

Tako su statuti obično definirali i kako se gradi i održava kanalizacija, te kako je potrebno provoditi odvod otpadnih voda.

U renesansi nije bilo nužno za „obavljanje onih stvari“ imati zasebnu prostoriju. Bogatiji stanovnici ponajčešće su imali „WC“ unutar svojih spavaćih soba. Istarski kašteli ponajčešće su imali WC kao zasebnu prostorijicu koja je stršala van zidina i tako jednostavno „regulirala“ da „otpadne vode“ iz takvog zahoda cure van zidina kaštela.

Noćne posude pojavile su se u 15.st. Umetale su se u drvene sjedalice ili u škrinje. Predstavljale su solidnu vrijednost te su se znale pojavljivati kao sastavni dio oporuka ili u popisima nečije imovine.

Keramičke cijevi za odvod otpadnih voda pojavile su se u 12.st. i gotovo nepromijenjene koristile su se do početka 20.st. Ugrađivali su ih u zid ili su pak bile dozidane uz vanjski zid kuće.

Izvor: Istra, lav i orao (Temporis signa Arheološka svjedočanstva istarskog novovjekovlja). Tatjana Bradara, Ondina Krnjak

Na slici: „WC“ Kosmatog kaštela

swirl @ 23:40 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, travanj 16, 2017



U obliku vijugavog tuljca, lijevka, kako god hoćete, zračni vrtlog spušta se iz olujnih oblaka kumulonimbusa sve do morske površine. Nastaju kada je izrazito nestabilan zrak. U vrtlogu brzina vjetra može biti i preko 100 m/s. Tlak u pijavici drastično se snižava od njezinog ruba prema središtu pa tako usisava ne samo more, nego i prašinu, predmete već s obzirom koliko je snažna i gdje je sve prošla. Brzina i smjer pijavice ovise o oblaku za kojega je vezana. Obično nisu strašno brze, no mogu doseći i do 30 km/h. Trajanje pijavice varira, od desetak minuta pa čak i do 2 sata.

U Istri su najčešće na njezinoj zapadnoj obali. Ljeti mogu nastati zbog iznenadnog prodora hladnog zraka. U jesen nastaju jer je more još relativno toplo, a kopno je već poprilično ohlađeno.

Prva istražena pijavica u Hrvatskoj bila je ona kod Rovinja 19. veljače 1955. koju je temeljito istražio i dokumentirao meteorolog Dražen Poja.

Srećom, kod nas pijavice obično nisu toliko jake pa pošteđuju ljudske živote, mada znaju nanijeti veliku materijalnu štetu. No Istra bilježi i nesretne slučajeve. 10. kolovoza 1992. kod Rovinja blizu otoka Sv. Andrija pijavica je zahvatila turistički brod Jablanac usmrtivši jednu osobu.  

Izvor: Istarska meteorološka škrinjica, Milan Sijerković

Na slici: pogled iz Štinjana

swirl @ 18:31 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, ožujak 10, 2017



Perun je vrhovni staroslavenski bog, a njegovo se ime i danas nalazi u našim krajevima. Tako je Perun dio iznad Mošćenica. No manje je poznato da je perunika, samonikla biljka s lijepim cvijetom po kojoj je poznata naša zemlja, dobila ime upravo po Perunu. Naime, perunika je u davna vremena imala ulogu u kultu Boga Peruna.

Vjerovali se da perunike rastu na mjestu gdje je Perun uputio grom, a mnogi su vjerovali da tamo gdje rastu perunike grom više neće udariti pa su ih sadili kraj kuća.

swirl @ 22:45 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 29, 2017



Regionalni portal za vrijeme i meteorologiju započeo je s radom 2008. Možete ga pronaći ovdje:

http://www.istramet.hr/

Nalaze se i na fejsu:

https://www.facebook.com/istramet/

Rad malene grupe entuzijasta od samog početka prati veliki broj ljudi u Istri, a odaziv na akciju započetu 2009. bio je velik, u Istri je postavljeno niz automatskih meteoroloških postaja. Njihov broj nezaustavljivo raste te je cijela Istra prepuna meteoroloških postaja postavjenih na imanjima onih koji su zainteresirani priključiti se Istrametu nabavom vlastite stanice.

Na slici: Štinjan, pogled na Brijune

swirl @ 11:26 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 22, 2017

Volite li povijest, ali i kritičko promišljanje o „relevantnim“ podacima koje su nametnuli razno razni višestoljetni „izvori“ dodvoravavši se potrebama onodobne politike i crkve toplo preporučujem knjigu.

Osim stvarnih činjenica knjiga sadrži i moguće pretpostavke, ali je i satiričan osvrt na prekrajanje podataka kako bi odgovarali moćnicima.Mada je riječ o razdoblju s kraja 3. i početkom 4. stoljeća,  knjiga vuče paralele s nizom negativnih zbivanja u današnjoj Hrvatskoj. Iz toga možemo samo zaključiti kako „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“ pa nas ni mnoga stoljeća nisu opametila.

Naravno, knjiga govori o životu Dioklecijana, rimskog cara koji je uveo niz reformi u tadašnje društvo, izgradio palaču u Splitu, akvadukt kojega i danas Split koristi... ali je u stoljećima nakon njegove smrti pao u nemilost jer ga se  uglavnom poistovjećuje s progonom kršćana. Taj je progon naravno postojao, no upitno je koliko su podaci o njegovoj masovnosti točni kao i koliko je ulogu u njima stvarno odigrao Dioklecijan. Knjiga propitkuje i Svetog Duju, zaštitnika Splita, tko je i da li je uopće postojao s obzirom da ga razni, pa i crkveni, izvori uopće ne bilježe do novijeg razdoblja, kao što ne bilježe niti njegovo stradavanje. Drugi Duje, porijeklom iz Sirije, živio je puno prije no što se Dioklecijan i rodio, pa teško da je stradao od Dioklecijanove ruke. Mučeništvo Svetog Duja, zaštitnika Splita uzima maha u izvorima koji su uslijedili stoljećima nakon Dioklecijanove smrti, kada crkva uzima zamah, prekraja uloge povjesnih ličnosti, ali i masovno uništava kipove Dioklecijana.

Dok su kršćanski izvori masovno ocrnjivali ulogu Dioklecijana, vrlo su blagonakloni Konstantinu, njegovom nasljedniku. Naravno, kršćaninu Konstantinu pritom se „gleda kroz prste“ pa se zanemajuju činjenice da je iz raznih razloga poubijao tisuće i tisuće ljudi, na koncu da je ubio i vlastitog sina Krispa. Pretpostavlja se da je Krisp ubijen u Medulinu, na području Vižule gdje su ostaci bogate rimske vile (link).

Knjiga je savršeno štivo, a bez obzira na tematiku, još ćete se i nasmijati kratkim osvrtima autora na samoga sebe, ali i na nas, čitatelje njegove knjige.

Dakle, moja topla preporuka onima otvorenog uma (ili neispranog mozga) koji žele ili pokušavaju razumom shvatiti svijet oko nas, bez oslanjanja na panegirične „izvore“i dogme .

Izvor slike: „Svijet knjige“ (olakšavajuća mi je okolnost što sam član „Svijeta knjige“ od 1991., a i sama knjiga o Dioklecijanu je kupljena kao jedna od nekoliko u prvom kvartalu 2017.)

swirl @ 17:45 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 3, 2016

Kada bi počinjalo nevrijeme istarski seljaci imali su svoje „metode“ za spašavanje od tuče i, naravno, mnogobrojnih štriga koje su bile krive za sve loše.

Tako su se u središnjoj, a često i u južnoj Istri, kada bi započelo nevrijeme, pred ulaznim vratima u kuću, znali nalaziti mnogobrojni predmeti kojima tu nikako nije mjesto: komoštra (verige s kućnog ognjišta), hvataljke ili trepiji (tronošci za lonac) koji bi obavezno bili okrenuti obrnuto, s nogama u zrak. Znale su se tu naći i vile (naravno, s oštrim krajem okrenutim prema nebu) kao i neki drugi oštri predmeti, i oni s oštricom prema nebu. Cilj ovakvih metoda bio je – ako se štrige previše približe kući da se nabodu.

S ciljem zaštite od nevremena često su zvonila crkvena zvona. Muškarci koji su imali puške pucali bi u oblake posvećenim barutom ili pak kuglicama učinjenim od listića blagoslovljenih maslina.

Naravno da su vjerovanja za svu štetu nastalu jakom tučom optuživala za posljedice štrige i štrigune. Obrana od tuče provodila se i nevezano za nevrijeme, paljenjem Ivanskog krijesa ili pak stavljanjem bočice s blagoslovljenom vodom ili grančice blagoslovljene masline, u zasađeno polje.

Izvor: Pazin između jutarnje mrzline i podnevne vrućine, Milan Sijerković

Na slici: sa šetnice između Fažane i Valbandona

swirl @ 21:30 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, srpanj 1, 2016



Za nas laike ovo je pomalo morbidna tema, no u svakom slučaju riječ je o stručnoj i interesantnoj temi kojoj je posvećen dio kataloga br.82 „Na početku je bila peć“ Arheološkog muzeja Istre. O istraživanju u Puli, pokraj Arheološkog muzeja Istre više možete pročitati ovdje (link).

U sondi, u njezinom 3. sloju koji je datiran negdje u 6.st.p.n.e., otkrivena su 3 žarna groba. Jedan žarni grob otkrio je ostatke žene nepoznate dobi, drugi ostatke muškarca u dobi od četrdesetak godina, a treći ostatke djeteta u dobi od 1-3 godine.

Nekako zamišljamo da žarni grob sadrži isključivo pepeo pa je nama, laicima, teško zamisliti kako je moguće utvrditi bilo kakve činjenice nakon spaljivanja. Pokojnike se spaljivalo na lomači.  

Spaljivanjem na lomači kosti se mijenjaju, mijenja se njihov sastav, boja, mogu postati lomljive. Ostaci su se prikupljali i obično stavljali u posudu koja se polagala u zemlju. Prikupljanje ostataka, kao i stoljeća pod zemljom, te postupak prilikom otkrivanja spaljenih ostataka dodatno nanose štetu ionako malobrojnim sačuvanim ostacima kostiju.

Kod nalaza žare važno je pažljivo odijeliti od ostatka pokojnika ostale ostatke, ostatke keramike, životinjskih kostiju, predmeta koji su se znali, bilo namjerno, bilo slučajno, nalaziti uz žare.

Ponajčešće se ipak djelići kostiju pronalaze i ponekad su oni dovoljni za utvrditi barem nešto o pokojniku. Kod arheoloških istraživanja žarnih grobova često se pronalaze sitne kosti stopala i ruku. Vjerojatno se tijelo vrlo često tako polagalo na lomaču, da je vatra nanosila najmanju štetu ovim djelovima tijela. Naravno, riječ je i o dijelovima gdje se uz kost nalazilo najmanje masnih naslaga što je također utjecalo na jačinu vatre.

Nakon odvajanja kostiju od drugih ostataka potrebno je odrediti, koliko god je moguće, spadaju li kosti koje su pronađene, istoj osobi; osobi iste dobi, spola, veličine.... Tako se može odrediti da li je u žaru pokranjen pepeo jedne ili više osoba.

Po boji kostiju može se zaključiti ponešto o lomači i jačini utjecaja vatre na kost. Smeđe kosti upućuje na lomaču (ili dio lomače) s nešto nižim temperaturom. Kost postaje crne boje na temperaturi od 300 stupnjeva, dok temperatura od 600 stupnjeva dovodi do pojave sive ili plave boje jer kost nije u potpunosti oksidirala. Tek iznad 600 stupnjeva kost postaje bijela jer je u potpunosti oksidirala. Kosti istog tijela mogu imati i drugačije boje, ovisno o veličini lomače i temperaturi u kojoj je pojedini dio tijelo sagorijevao. Određivanje spola moguće je samo ako se pronađu ostaci kostiju koji su specifični za ženski ili muški spol. Morfološke promjene na pronađenim ostacima ponekad omogućuju i približno određivanje dobi pokojnika.

Djetetu je, u ovom slučaju, određena dob od 1-3 godine zbog otkrivenog ostatka vratnog kralješka i zuba koji se tijekom života mijenjaju. 

Kod djeteta je otkriveno područje nastanka nove kosti na ulomcima čeone i zatiljne kosti. Uzroci mogu biti razni: trauma, anemija, meningitis, tuberkuloza, rahitis.... Točnu patologiju nije bilo moguće utvrditi no u svakom slučaju u djeteta je postojala neka infekcija i krvarenje.

Izvor: Na početku je bila peć (Katalog br.82. Arheološkog muzeja Istre, Kristina Mihovilović)  

swirl @ 18:40 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 24, 2016



Danas je teško zamisliti ručak bez žlice, vilice i noža. Odete li u restoran, što je restoran skuplji to broj žlica, vilica i noževa raste, a razlikuju se po dimenzijama, oblicima... Pritom nije nužno da ćete s bezbroj noževa, viljuški i žlica jesti i bolje no to je već tematika za neki drugi, gastronomski blog.

Još prije nekoliko stoljeća jelo se rukama, iz zajedničkog tanjura ili zdjele. Od pribora za jelo arheologija je najbolje upoznala noževe. Kroz razne faze naše povijesti ipak je nož bio najosnovniji, ne samo za jelo već i za obranu ili za lov onoga što bi se kasnije našlo na stolu.

Metalne žlice koristile su se još u antici no od tada do negdje 15. i 16.st. gotovo ih nema. Ne znači da se uopće nisu koristile jer uglavnom su bile drvene te je to razlog zašto ih ima malo na lokacijama gdje se provode arheološka istraživanja. Nešto češće metalne žlice pojavljuju se tek od 16.st.

Vilice su najvjerojatnije bile poznate u antici, ali ih od tada pa sve do 15.st. nema. I tada se pojavljuju tek u bogatim kućama da bi „sišle“ u niže slojeve tek negdje u 19.st.

Izvor: Istra, lav i orao (Temporis signa Arheološka svjedočanstva istarskog novovjekovlja). Tatjana Bradara, Ondina Krnjak

Na slici: Labin nekad

swirl @ 22:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 6, 2016



O centurijaciji područja već sam pisala ovdje (link). Riječ je o podjeli zemlje na manje posjede na područjima koja su bila pod vlašću antičkog Rima. Granice kolonija Pule i Poreča iz antičkog doba kasnije su se podudarale s granicama osnovanih biskupija.

Računa se da je na početku kolonija Parentij (Poreč), koja je bila na 35.000 ha, bila podijeljena na 700 centurija. Pulska kolonija imala je veću površinu (50.000 ha) i bila je podijeljena na 1.100 centurija.

Naziv juger nastao je od riječi «iugum» koja znači jaram, a veličina jednog jugera je odgovarala površini koju je par volova mogao izorati u jednom danu.

Zemlja se dodjeljivala ratnim veteranima, raznim moćnicima. Naravno da je veličina dodijeljene čestice ovisila o zaslugama.

U doba Cezara računa se da je jedna centurija imala 50 jugera. U fazi kasne republike centurija je sadržavala po 200 jugera.

Statistički, uzme li se u obzir broj posjeda i veličina područja računa se da je Poreč imao oko 25.000 ruralnog stanovništa u okolici, dok je sam grad imao oko 1.500 stanovnika. Antički grad Pula imao je oko 4.000 stanovnika dok je u okolici živjelo oko 40.000 ljudi.

Izvor: Istra od Epulona do Dioklecijana, Alka Starac

Slika: suhozid na Vodnjanštini

swirl @ 15:29 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 13, 2016





Riječ je o kopijama najstarijih glagoljskih zapisa uklesanih u kamen, koji su pronađeni u Istri i na Kvarneru.

Kada ste u Istri obavezno posjetite Aleju glagoljaša. Tako je prozvana cesta koja započinje ispod Roča i vodi vas sve do Huma. Sve „stanice“ na aleji nalaze se ovdje (link) i svaka ima svoju glagoljašku priču. Jedna od tih „stanica“ je i ona u selu Brnobići gdje je glagoljaški lapidarij koji sadrži 11 glagoljaških spomenika (link).

Tri godine nakon postavljanja glagoljaškog lapidarija u Brnobićima, godine 1987., akademik Fučić sa svojim bratom postavio je lapidarij na Cresu. Nalazi se na zidu terase konobe Toš-Juna u Valunu (link). Valun nije odabran slučajno. U Valunu je pronađena Valunska ploča, glagoljaški natpis urezan u kamen, nastao u 11.st. To je nadgrobna ploča koja navodi imena tri pokoljenja iste obitelji: baka Teha, sin Bratohna i unuk Juna. Natpis sadrži dvojezičan i dvopismen tekst koji ima navodi ova imena: jednom su upisani glagoljicom na hrvatskom, drugi puta latinskim pismom na latinskom jeziku.

Valunski lapidarij, osim 11 glagoljskih spomenika koji se nalaze u Aleji glagoljaša, sadrži još 3 spomenika. Jedan je kameni držak iz Huma, nastao je u 15. ili 16.st. Riječ je o kamenom križu, a na četiri kraka upisana su glagoljicom imena četiri evanđelista.

Drugi je natpis pronađen u Osoru (upisana 1633. godina, otkriven je na ruševinama samostana Sv. Marije na Vijaru). Treći je kameni reljef Svetog Martina nastao oko 1330. Sredinom 19.st. Kukuljević je na reljefu otkrio glagoljaški natpis „Sveti Martin“.

Na otoku Krku, u mjestu Porat, nalazi se treći glagoljaški lapidarij (link). Lapidarij je postavljen 1990. u klaustru samostana Svete Marije Magdalene. Sadrži kopije svih 14 glagoljaških spomenika kao i lapidarij u Valunu.

Izvor: Franina i Jurina 2016.

Drago mi je da sam tijekom ovih gotovo pa 10 godina koliko polagano radim na mom blogu imala priliku kupiti i uživati u nizu knjiga o Istri i glagoljici akademika Branka Fučića. 

Slika gore: dio lapidarija u Valunu, slika ispod - Porat

swirl @ 16:38 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 23, 2015

Dvigradske se freske na žalost više ne mogu vidjeti, ali su vrijedne spomena. Crkva Sv. Sofije nastala je na mjestu starije crkve, a starija crkva s njezine 3 apside imala je freske. Njezine se freske datiraju negdje u 8 st. Otkrivene su 1962. godine, a 1969. su strapirane i prenesene u Arheološki muzej u Puli.

Dvigradska novija crkva isto je imala freske od kojih nije ništa sačuvano. Zabilježene su jedino na grafici Gulia de Franceschia. Njih spominje i novigradski biskup Tomasini u 18.st.

Zatim po starosti slijede freske s Crvenog otoka kod Rovinja, iz crkve Sv. Andrije koja je bila u sastavu benediktinskog samostana. Njihovi su ostaci otkriveni na donjim djelovima zida nakon 2. svjetskog rata. Datiraju se na prijelaz 9. u 10.st.

Iz 11.st. su freske koje su se nalazile u benediktinskoj opatiji Sv. Mihovila nad Limom, freske iz Sv. Agate kod Kanfanara, freske Sv. Lovreča blizu Poreča, te zidne slike iz Svete Foške kod Peroja.

Na slici: Dvigrad, Sveta Sofija

swirl @ 19:43 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 28, 2015

Naša je povijest prebogata, uz samo malo volje i truda sama nam nudi toliko originalnih ideja, načina prezentacije Hrvatske onim turistima kojima nije stalo samo do sunca i mora. Ne trebamo izmišljati priče, povijest ih je stvorila toliko da ih samo treba poznavati te ispričati.

Isto vrijedi za suvenire. Naša je prošlost dovoljno kreativna i ne bi nam trebalo biti teško biti originalan u stvaranju pravih, hrvatskih suvenira. Kako je Zagreb poznat po šestinskim kišobranima i licitarima, tako i Istra ima toliko toga istarskoga te se nadam da će broj suvenirnica koje prodaju npr. školjke tropskih mora usred Istre biti sve manji.

Glagoljica, kažuni, istarska arhitektura, istarski nakit….

Prvi puta sam otkrila kao autohtoni istarski nakit buzetsku naušnicu (link). Osim nje tu su i žminjski rićin i barbanski rančin.

Žminjski rićin jesu replike naušnica pronađenih u starohrvatskoj nekropoli kod Žminja. Naušnice su iz razdoblja od sredine 9.st. do sredine 10.st. Dok se originalne naušnice čuvaju u Arheološkom muzeju Istre u Puli, njihove kvalitetne replike mogu se kupiti u Istri.  Najčešće su izrađene od srebra, sastoje se od savijene igle na čijem su dnu ukrasi raznih oblika.

Za razliku od žminjskog rićina, barbanski rančin je naušnica pronađena kod Barbana, najvjerojatnije na lokalitetu Gočan. Datirana je u 11.st. Kod barbanskog rančina savijena igla na dnu ima tri kuglice.

I barbanski rančin i žminjski rićin upisani su u Registar kulturnih dobara RH, te su zaštićeni kao industrijski dizajn u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo.

Slika: buzetska naušnica

swirl @ 20:58 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 17, 2015



Kada se vozite Ipsilonom po Istri ne smetnite s uma kako je nekada izgledalo putovanje Istrom.

Dok su u davnini ljudi živjeli po spiljama koristili su razne putiće i puteve. Njima se kretala stoka na putu do pašnjaka ili vode, njima su ljudi donosili vodu i lovinu u svoja tadašnja obitavališta. Kako su napredovale ljudske naseobine i putevi su dobivali na važnosti i postajali širi i bolji. Kako su nalazišta u blizini Ljubljane otkrila poznavanje ostataka kotača i osovine vozila stare oko 5.000 godina za pretpostaviti je da su i naši krajevi poznavali u to vrijeme kotač.

Zna se da su u 2. tisućnjeću p.n.e. Istrom hodile karavane, vjerojatno po skromnim puteljcima koji su ipak olakšavali prijevoz raznih roba koje su se kupovale i prodavale.

Histarske gradine bile su raštrkane po cijeloj Istri te su i one koristile kola kao prijevozno sredstvo. U Nezakciju je pronađena situla koja datira u otprilike 500 g.p.n.e. , a na njoj je prikaz zaprežnih kola. Gradinama su trebali putevi zbog trgovine, niza djelatnosti kojima su se bavili stanovnici gradina, ali i zbog obrane ili pak kretanja u ratove. Biti na sjecištu najviše korištenih puteva omogućavalo je i daljnji rast gradine te razvoj života njezinih stanovnika.

Savršenstvo cesta pojavilo se sa starim Rimljanima. Ponajviše su ceste sagradili na postojećim putevima. Jedan važan pravac bio je cesta Via Flavia (Flavijska cesta) kojom se iz pravca Trsta (tada Tergeste) dolazilo preko Mirne (Ponte Porton) prema Poreču (Parentium) sve do Pule. Iz Pule je kretala Via Liburnica (Liburnijska cesta) prema Nezakciju, Raši (Rašu se prelazilo skelom), pa dalje do Labina, Plomina, sve do Trsata (Tarsatice). Tu se prometnica spajala s Via Gemina koja je preko Kastva spajala Trst s Dalmacijom.

Rimskim cestama putovala je pošta, razni tereti i naravno, ljudi. Za njihovu obnovu i redovito održavanje bili su odgovorni lokalni stanovnici, a sve se financiralo iz poreza. Naravno da su, osim postojanja glavnih prometnih pravaca, postojale i sporedne ceste koje su omogućavale komunikaciju gradova s glavnim cestama. Cesta Decumanus Maximus Agri bila je nastavak porečkog decumanusa, a direktno je povezivala Poreč s Pazinom i preko Učke vodila je do Trsata.  Propašću Rimskog carstva prestaje održavanje cesta te one polagano propadaju. Dolazak Slavena nije naravno pripomogao cestama, dapače neke su namjerno rušili kako bi onemogućili komunikaciju.

Istra je 788. potpala pod Franačku državu. Iz toga je razdoblja poznato postojanje ceste Via Sclava (Slavenska cesta) koja je povezivala Poreč i Pazin. Tama srednjeg vijeka, ali i podijeljenost Istre na mletački i austrijski dio nisu doprinijeli razvoju cestovne povezanosti. Tek je dolazak Francuza u Istru označio prekretnicu. Obnovili su cestu od Trsta prema Puli, djelomično koristeći trasu rimske ceste Via Flavia. Prednost su dali cesti koja je povezivala Trst s Pulom, ali je vodila kroz unutrašnost (Draguć, Pazin, Žminj, Vodnjan, Galižana). Nadzornik uređenja cesta 18. listopada 1810. za Ilirske provincije postaje Jean Louis Blanchard dok je glavni inžinjer za Istru Pierre Nobile. U izgradnji su sudjelovali domaći ljudi koji su za to bili plaćeni skromnim nadnicama.

U doba Austrije započinje daljnja modernizacija cestovne mreže po Istri koja je uglavnom sačuvana do danas. U doba Italije, 1927., započinje se s asfaltiranjem.

Izvor: Franina i Jurina 2008.

Na slici: fotografija Nezakcija iz zraka (slikano na izložbi unutar kompleksa Nezakcija)

swirl @ 20:33 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 3, 2015



Strabon, Plinije Stariji, Marcijal, Herodian, Kasiodor – spominju Istru i njezinu ulogu u onodobnom gospodarstvu.

Mnogi istarski proizvodi putovali su antičkim cestama prema svojem tržištu. Najviše su se uzgajali na zemljištima velikih gospodarskih vila, vila rustica, koje su uglavnom i bile smještene uz antičke ceste kako bi se proizvodi lakše transportirali. Manja gospodarstva najčešće su dopremala svoje proizvode upravo u veće vile rustike te su ta veća gospodarstva imala i ulogu prikupljanja proizvoda.

Kasiodor, osim vina, navodi kako je Istra u 6.st. bila žitnica Ravene.

Istarski proizvodi uglavnom su se prodavali u rimske provincije Norik i Panoniju, ali i u dalje rimske provincije. Tako Plinije Stariji pozicionira Istru, zajedno sa španjolskom Betikom, na drugo mjesto od provincija Rimskog Carstva po uzgoju maslina i maslinovog ulja.

Proizvodi su se transportirali u amforama. Imale su šiljasto ili okruglo dno, već s obzirom jesu li se ukapale u pijesak/zemlju te tako stajale, ili su stavljane u poseban stalak. Služile su prvenstveno za ulje, vino i žitarice.

Koliko se zna, prve amfore pojavile su se u Grčkoj, u 10.st.p.n.e. Najviše su ih proizvodili na Rodosu i Tasosu.

Rimske amfore proizvodili su duž cijelog Rimskog carstva. Uglavnom su bile označene ili žigom vlasnika radionice ili imenom lončara.

U Istri se također proizvodio veliki broj amfora. Uz manje radionice najveće su bile kod Lorona i u Fažani, čije današnje ime i potječe od proizvodnje amfora u antici. Obje radionice bile su sastavni dio bogatih velikih posjeda na kojem su se nalazile i vrlo raskošne vile njihovih vlasnika.

Fažanska radionica bila je u vlasništvu moćne obitelji Lekanija (više pogledati pod tagovima Fažana i Brijuni). Najčešće su imale po dva žiga, žig Lekanija i žig voditelja radionice. Sedamdesetih godina 1.st. radionica zajedno s cijelim posjedom prelazi u vlasništvo carstva.

Proizvodnja u Loronu bila je prvo u vlasništvu Statilija Taura, zatim je vlasnica postala Kalvija Krispinila, potom Vespazijan pa njegovi nasljednici. Amfore su se obilježavale uglavnom njihovim imenima. Prelaskom u vlasništvo Rimskog carstva amfore se obilježavaju carskim žigom. Posljednje ime cara na pronađenim istarskim amforama ime je Hadrijana. Nakon toga pronađene amfore imaju žig zakupca radionice.

Izvor teksta i slika: stalni postav izložbe u Amfiteatru

swirl @ 22:23 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, ožujak 20, 2015


Karta je otkrivena oko 1489. u samostanu Tegernsee. Otkrio ju je K. Pickel-Celtis i oporučno ostavio C. Peutingeru (1465–1574), koji se prvi detaljno bavio njezinim istraživanjem pa je po njemu i dobila ime. No ovo je samo prijepis znatno starije karte. Dok ovaj pronađeni prijepis datira negdje u 12. ili 13.st.  izvorna je karta vjerojatno nastala oko 340. godine.

Pretpostavlja se da je izvornu kartu nacrtao rimski kartograf Kastorije koristivši se pritom i nekim još starijim antičkim kartama. Tako se smatra da je za predložak korištena i Agripina karta koju je dao izraditi Marcus Vipsanius Agrippa na osnovu njegovih bilješki nastalih tijekom vojnih pohoda i putovanja po tada ogromnoj rimskoj državi. Agripina karta bila je dovršena u godini njegove smrti (12.p.n.e.), izrađena od kamena ili bronce bila je izložena na Marsovom polju u Rimu. Ona nije do danas sačuvana no poslužila je kao temelj mnogih karata nastalih i stoljećima nakon nje.

Peutingerova karta prikazuje puteve Rimskog carstva, gradove, nazive provincija, vojne logore kao i putne stanice. Udaljenosti su izražene u rimskim miljama. Sadržava zgusnuti prikaz u smjeru istok-zapad i, mada ne baš jako pregledna, udaljenosti na karti manje-više odgovaraju i onima koje su plod današnjih modernih metoda izmjera.

Karta prikazuje potez od Britanije do Sjeverne Afrike, Perziju i dio Indije. Sačuvano je 11 listova karte, dok je 12. izgubljen, a vjerojatno je sadržavao Britaniju i Hispaniju.

Karta sadrži oko 4000 toponima. Naši krajevi nalaze se na listovima 4-7.

Od 1737. karta se nalazi u Dvorskoj (danas Nacionalnoj) knjižnici u Beču, a 2007. uvrštena je na UNESCO-v popis dokumentacijske baštine.

Izvor: Hrvatska enciklopedija, Istrapedia

Slika: fotografirala sam kartu s edukativnog panoa izložbe u pulskom amfiteatru

swirl @ 21:52 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, veljača 18, 2015

Već u brončano doba po Istri niču gradine, histarska naselja. Smještena su na mjestima gdje ih je bilo najlakše obraniti; na vrhovima brda, na otocima, uz morsku obalu. Bila su zaštićena zidinama.

Sredinom 19.st. prvi popis gradina napravio je Kandler, smatrajući da se u Istri nalazilo 321. gradina. Doduše Kandler je mislio da je riječ o rimskim naseljima, a ne još starijim histarskim gradinama.

U Londonu je 1874. objavljeno predavanje R.F. Burtona u kojem se ispravno navodi kako nije riječ o antičkim naseljima već o još starijim gradinama. Niz gradina je Burton i sam posjetio, a na osnovu pronađenog arheološkog materijala otprilike je opisao način života i izgled nekadašnjih naselja. Ispravno je povukao paralelu između lokacija pojedinih gradina i postojećih gradića u Istri, zaključivši da su neka naselja nastala na mjestu gdje je u prapovijesti postojala gradina.

Na prvoj posjeti gradini R.F. Burtonu  pridružio se C. Marchesetti, koji naknadno nastavlja sam istraživati područje Istre. Proputovao je veće područje od današnje Istre u Hrvatskoj, na kojem je ukupno otkrio 455 gradina, dok je na hrvatskom dijelu Istre pronašao 307 gradina.

Uslijedili su mnogi drugi povjesničari, na prethodne su popise mogućih gradina unašali dopune, ispravke, izmjene.

Danas se računa da je na našem dijelu Istre postojalo 330 gradina. Niz lokaliteta nije ispitano ili su istraženi samo manji djelovi. U najistraženije gradine ubrajaju se Monkodonja kod Rovinja (vrijedi je posjetiti) i Nezakcij blizu Pule (svako toliko odem tamo i uvijek nešto novo otkrijem). Ostaci gradine otkriveni su i u Puli, u četvrti Svetog Teodora, ali i na uglu zgrade Arheološkog muzeja Istre. Svako novo otkriće polagano popunjuje mozaik koji je činio način života Histra u Istri.  

Izvor: Histri u Istri (Kristina Mihovilić)

Na slici: Nezakcij

swirl @ 16:28 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 9, 2015



Najstariji spomen Histra, naroda koji je živio u Istri prije dolaska Rimljana, datira iz razdoblja između 560. i 480.p.n.e. Zapis je u Hekatejevom „Obilasku zemlje“.

Histre spominje i zapis iz 4.st.p.n.e (Pseudo-Skilakov „Peripo“). U zapisu se navodi da iza Veneta započinje narod Istra, plovidba uz taj dio obale traje dan i noć, a nakon Istra žive Liburni.

Pseudo-Skimnova „Periegeza“ nastala je krajem 2.st.p.n.e. I ovdje se navode Histri kao narod koji živi do Veneta.

Strabonova „Geografija“ nastala je na prijelazu iz stare u novu eru, a spominje narod Istre.

Mela u „Korografiji“ nastaloj u prvoj polovici 1.st.također navodi narod Histra.

Ptolomej u „Geografskim uputama“ iz 2.st. navodi kako istarski poluotok započinje kod Rižane, a završava kod rijeke Raše

Izvor: Histri u Istri (Kristina Mihovilić)

Na slici: Monkodonja kraj Rovinja (ostaci histarske gradine)

swirl @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 5, 2015

Nekada, kada je bila rijetkost u Istri vidjeti neobrađene njive ili nepokošenu travu, imati više zemlje često je značilo i angažirati suseljane kako bi se sve napravilo na vrijeme. Tako je bilo i s košenjem trave. Ukoliko je trebalo pokositi veću površinu tada bi se jedan dan skupilo cijelo društvo kod vlasnika i zajedničkim snagama prionulo poslu. Neki drugi dan išlo se nekom drugom u pomoć i tako se pomagalo, družilo i zabavljalo.

Muško društvo za košnju često bi se sakupilo u samo svitanje u kući vlasnika. Za zagrijavanje, popilo bi se vino ili rakija, te krenulo u košnju. Često, pogotovo prije, muškarci bi se za ovu priliku i „uniformirali“: obukli bijele košulje kakav je već bio običaj.

Svaki muškarac dolazio je sa svojom kosom, a na leđima (pod pazuhom) imao je svoj tombolac. U njemu se nalazio brus za kosu, malo vode te drveni štapić (perilo) na kojeg bi se stavio komadić krpe čime se vlažila oštrica.

Naporna košnja obično bi trajala sve do večeri. Takav dan mogao se izdržati samo ako kosci nisu gladni i žedni za što se brinula obitelj vlasnika. Tako su koscima žene nosile marende s obaveznim pršutom i sirom, vinom i kruhom (kao dijete nekoliko sam puta nosila te marende u polje, i redovito je bila, uz navedeni sadržaj, pridodana i kava).

Osim marendi bio je tu i ručak. Ako se kosilo blizu kuće vlasnika ručak je znao biti organiziran u kući. Ukoliko se kosilo dalje, i ručak se nosio koscima. Nakon ručka bi se malo odmaralo u hladu, a zatim nastavljalo raditi do večernjih sati.

Naravno, uz naporan rad, puno sunca, finog pršuta i sira, vina i svega ostaloga, bila je ovo i prilika za druženje i veselje.

Izvor: Narodni običaji Labinšćine, Božo Glavičić

Na slici: polja oko Bresta pod Učkom, nekada dijelom obrađena, a dijelom se trava kosila, grabila i čuvala za stoku 

swirl @ 19:51 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, prosinac 19, 2014

Više ni ne pamtim na koliko sam mjesta u Istri (i na blogu) rekla kako su stari Rimljani znali što valja. Istarska zapadna i južna obala bila je načičkana njihovim vilama. Dok je dio vila bio namijenjen uglavnom gospodarstvu, dio vila se, po raskoši,  mogao usporediti s najbogatijim vilama koje su u antici bile oko napuljskog zaljeva.

Brijuni, Medulin, Loron kod Poreča, Valbandon kod Fažane... samo su neka mjesta koja mi padaju na pamet, a u kojima su se nalazile vrlo bogate rimske vile. Krasili su ih mozaici, imali su vlastita kupališta, predivne vrtove, ma sve što je bogatunu pružalo veselje i komfor. Osvajački ratovi koje je vodio Rim samo su dodatno obogaćivali vrhušku ratnim plijenom, kao i porezi koje je Rim nametao osvojenim područjima. Bili su i stalan izvor novih robova, ljudi iz osvojenih područja koja su se nerijetko prodavala u bescijenje, a slijedio im je vrlo težak život. Jedino čemu su se mogli nadati je da će u skorije vrijeme, ili u vrijeme budućih generacija, biti oslobođeni od ropstva čime će im život biti nešto lakši i ljepši.

Svoje su vile u Istri imali Kras,  Kalpurniia, Statiliji, Marko Antonije, Mecenat, Palpeliji, Lekanii...

Kada je Histrija i službeno postala dijelom pod vlašću antičkog Rima, ovime su bogatuni s posjedima u Istri bili oslobođeni plaćanja poreza kojega su do tada morali plaćati.

O nizu velikih posjeda rimskih moćnika govore mnogobrojni epigrafski spomenici koji su otkriveni u Istri. Najčešće su epigrafski spomenici podignuti nekom oslobođenom robu, ili pak nekome tko je vodio posjed u ime obitelji moćnika. Tako njihovim pronalaženjem saznajemo puno o tome tko je imao koje područje Istre u vlasništvu. Velike posjede na području Pule imao je Oktavijan August.

U uvali Kuje kod Ližnjana na osnovu pronađenog zavjetnog žrtvenika pretpostavlja se da se nalazio posjed Neronove žene Oktavije.

Izvor: Istra od Epulona do Dioklecijana, Alka Starac

Na slici: antički ostaci kod Fažane (Dragonera)

 

swirl @ 18:58 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, studeni 22, 2014

Već sam na blogu spominjala Decija Cecilija Metela i seriju knjiga SPQR koje je napisao John Maddox Roberts (link). Ja ih obožavam. Prvih šest knjiga u Hrvatskoj izdala je Fraktura (link), ostale sam naručila iz Engleske preko Algoritma.

SPQR je skraćenica od latinskog Senatus Populusque Romanus (Senat i narod rimski).

Knjige se ponajviše zbivaju u starom Rimu, uglavnom u doba Krasa, Pompeja i Cezara. Na savršen način oslikavaju život u antičkom Rimu, izgled tadašnjeg Rima, no i politiku koju je vodio Rim. Osim toga, u knjigama postoji i doza krimića tako da su savršen spoj krimića i povijesti, politike i satiričkog osvrta na politiku.

Glavni je lik Decije Cecilije Metel. Decije je izmišljena ličnost, iz knjige u knjigu polagano se penje po rimskoj hijerarhiji, a u svakoj knjizi rješava poneki zločin. Vrlo često ga riješenje kriminalne zagonetke dovodi do najmoćnijih ljudi tadašnjeg Rima zbog čega je Decije prisiljen na neko vrijeme napustiti Rim kako bi spasio glavu.

Dok je Decije izmišljen lik, većina likova u knjigama je stvarna kao što su knjige bazirane i na stvarnim događajima u antici. U knjigama se spominju Cezar, Kleopatra, Marko Antonije, Kras, Pompej, Ciceron, Milon, sve stvarne osobe iz povijesti Rima.

U knjizi izmišljeni Decije pripadnik je bogate i moćne obitelji Metel koja je doista postojala.

Gdje je poveznica s Istrom? Predstavnik obitelj Metel bio je prokonzul na istarskom području u razdoblju od 119. do 117. p.n.e.Smile

Na slici: ostaci rimske antičke vile kod Medulina

swirl @ 18:24 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 3, 2014

Tit Statilije Sissena Tauro bio je rimski političar, general i konzul. Postao je konszul suffectus 36. god.p.n.e.

Bio je jedan od odanih ljudi rimskog cara Augusta. Borio se s Oktavijanom protiv Antonija, u poznatoj bitci kod Akcija 31.p.n.e. U istoj bitci sudjelovao je i Lucije Sergije Lepido, član slavne obitelji Sergijevaca. Članica obitelji, Salvia Postuma, platila je izradu slavoluka Sergijevaca (link).

tit Statilije Sissena Tauro je pak, za svoje novce, dao sagraditi prvi kameni amfiteatar u Rimu, na Marsovu polju.

Pretpostavlja se da je rođen u Istri. Dok neki zastupaju mišljenje da se rodio u Šišanu, postoje pobornici mišljenja da je riječ o buzećanu. Kako god, bio je slavan, a do danas su u Istri nađena čak 3 njegova nadgrobna spomenika; u mjestu Brkač kod Motovuna, u Poreču i u Buzetu. Spomenik nađen na jednoj stambenoj zgradi u Buzetu posvećen je smrti njegove kćeri Statilije. U Poreču je dao izgraditi tvornicu keramičkih proizvoda.

Izvor: Buzeština kroz povijest, Edo Merlić

Na slici: izložci u Augustovom hramu u Puli

swirl @ 23:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 19, 2013

Već sam pisala o tome kako se antička Pula opskrbljivala vodom (vidi tekst Antička Pula i voda“ (link)).

U mnogočemu me antičko razdoblje fascinira, pa tako i po pitanju vodoopskrbe. Mnoge bogate obitelji u antici imale su vodu u samoj kući, u vrtovima su nerijetko postojale fontane, postojale su terme; i javne i privatne. Kako bi se tako nešto moglo realizirati, sistem vodoopskrbe bio je savršen. Ovako dobra vodoopskrba zamrla je u Europi negdje u 8.st., bila uglavnom neriješena kroz srednji vijek, a počela se opet suvislo rješavati tek u 19.st.

Koliku je važnost stari Rim posvećivao vodi vidi se i po činjenici da osmo poglavlje Vitruvijeg djela „Deset knjiga o arhitekturi“ govori o tome kako se voda traži, sakuplja kišnica, kako se rade vodovodni sistemi, izgrađuju na najbolji način vodospreme… Rimski arhitekt Vitruvije Polion napisao ih je negdje 25.g.p.n.e. Vitruvije je čak išao tako daleko da je navodio omjere materijala koji su najbolji za izradu cisterni. Navodio je i predlagao da se po nekoliko cisterni radi jedna do druge, na različitim visinama. Time se voda iz najviše cisterne pretakala u onu nižu, pri čemu se prolaskom kroz pješčane filtre voda pročišćavala.

Do danas se zna za 50 antičkih cisterni na samom jugu Istre. Kada nema dovoljno izvora pitke vode, naravno da je od suštinske važnosti bila izgradnja vodosprema – cisterni. Kišnica s krovova sakupljala se i čuvala u cisternama te nerijetko razvodila do mjesta gsje je bila potrebna. Antičke cisterne se i danas vide na mnogim antičkim lokalitetima. Bile su obložene hidrauličkom žbukom, dno im je bilo popločeno keramičkim pločicama ili kamenim škriljama. Često su imale bočne manje otvore u koje se taložilo onečišćenje. Dok danas na većini lokaliteta vidimo samo cisterne, u antici su one bile natkrivene, najčešće bačvastim svodom. Na taj se način onemogućavalo zagađenje vode, ali se i čuvala temperatura vode od vanjskih utjecaja. Iz nekolicine istarskih cisterni olovne su cijevi vodile vodu do krajnjeg korisnika.

Velika i raskošna brijunska vila u zaljevu Verige (link) imala je čak tri cisterne. No i sam kompleks vile bio je jako velik, oko cijelog zaljeva Verige. Na rezidencijalnom dijelu vile nalazila se najveća cisterna (na slici), ujedno i najveća antička cisterna otkrivena u Istri. Kapacitet joj je bio 800 m3. Na Brijunima su cisterne otkrivene i u Kastrumu, na Malom Brijunu i na lokalitetu Gradina.

U Valbandonu je također postojala raskošna antička vila koja je imala dvije cisterne. Bile su povezane pa se voda iz jedne prelijevala u drugu. Velika cisterna otkrivena je i na Dragoneri (link). Čak tri cisterne otkrivene su na Stanciji Peličeti (link). Sama vila nije bila toliko velika, koliko npr. vila u zaljevu Verige. No činjenica da je imala čak tri cisterne upućuje na veliku potrošnju vode njezinih stanovnika, kako za njihove potrebe tako i za potrebe proizvodnje maslinovog ulja i poljoprivrede.

Izvor: Fažanski libar 5 

swirl @ 20:58 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 18, 2012

Vremensku prognozu za Istru, niz predivnih fotografije iz Istre, ali i mnoštvo interesantnih stvari možete naći na:

http://www.facebook.com/istramet

Smile


swirl @ 11:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 26, 2012



U Istri ima niz sela s istim imenom, odnosno barem dijelom imena. Postoje dva Bresta, a dobili su naziv po stablu brest (nazivi inspirirani biljkama - fitotoponimi). Jedan je Brest pod Žbevnicom, a drugi je Brest kraj Lupoglava kojega zovu i Brest pod Učkom ili Kraljevi Brest jer je u prošlosti spadao pod Pazinsku grofoviju.

Niz naziva sela nastalo je po prezimenima obitelji koji su bili prvi stanovnici (Soldatići, Orbanići....). Neka sela su pak dobila naziv po mjestu iz kojeg su došli njihovi stanovnici. Tako postoje Krničari čiji su stanovnici stigli iz Krnice, Kašćergani (iz Kašćerge), Otočani i Modrušani (Modruš i Otočac iz Like), Munci (iz Muna), Labinci, Žminjci... Neka sela su osnovali doseljenici iz drugih zemalja pa su tako njihovi nazivi Turkija, Romanija, Ungarija, Latini, Grki, Turki, Turčija, Španjoli, Rumanci... Po analogiji možda su prvi stanovnici Toškane bili iz Toscane, Milaneze su možda naselili došljaci iz Milana, Karniju su možda naselili oni iz Carnie (iz Furlanije). Možda su Brešani naselili ljudi iz Brescie, Brinjane doseljenici iz Brinja....

U mnoštvu naziva istarskih sela ima čak 8 Katuna: Katun Baderljanski, Katun Boljunski, Katun Gračaški, Katun Grdoselski, Katun Trviški, Katun Kožljački, Katun Šumberski i Katun Lindarski. Katun je riječ vjerojatno romanskog porijekla. Označavao je povremeno pastirsko naselje. No kako su se pastiri počeli baviti i poljoprvivredom, „privremeno“ naselje u nekim je slučajevima postalo i stalno.

Postoje i 3 Novaka: kod Šterne, Pazina i Motovuna. Postoje i 3 Nove Vasi (kod Šušnjevice, Poreča i Novigrada), 3 su Soldatića, a 3 su i Šaina. Sve u svemu oko 80 naziva istarskih sela ima najmanje jednog imenjaka u Istri, a često i više njih.

Da konfuzija bude veća, osim Bakra u Bakarskom zaljevu postoji i jedan Bakar u Istri. Ima Istra i svoj Senj, ali i Opatiju, a kraj Paza je Klis.

Izvor: Zanimljiva Istra, Just Ivetac

Na slici: nebo nad Brijunima

swirl @ 21:51 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, rujan 21, 2012

Barun Munchhausen živio je u 18.st. (1720.-1797.). Još za života postao je poprilično poznat po svojim pričama u kojima su neki stvarni događaji dosegnuli neobične dimenzije, a po dimenzijama zasjenili su ih možda samo oni doživljaji koji se nisu nikada niti desili već su bili isključivo plod njegove prebogate mašte.

I danas se pišu knjige bazirane na njegovim pričama (ja sam kao mala imala slikovnicu s njegovim pustolovinama).

S druge strane Istra ima toliko legendi, toliko događaja, toliko nevjerojatnih likova i priča, kao da je i u njoj boravio barun Munchhausen pa je svoju maštu upleo u istarska vjerovanja i legende. A kako bi to otprilike izgledalo da je barun za svojeg života doista i stigao u Istru? Pročitajte knjigu Branka Lučića „Čovjek koji je pao s neba“. Samo je Brankovo poznavanje istarske povijesti i legendi, štriga, krsnika, mora moglo tako savršeno smjestiti baruna Munchhausena u istarsko podneblje. Ukoliko ste i sami dobar poznavatelj istarskih legendi prepoznati ćete mnoge koje su spomenute u knjizi, naravno kroz priču baruna Munchhausena.

swirl @ 20:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, rujan 4, 2012

Biljka lovor (Laurus nobilis) je česta biljka na našoj obali. Ima ga u Primorju, u Istri, na otocima Kvarnera i Dalmacije. Može rasti kao grm, ali i kao stablo, ovisi kako ga formirate.

Po njemu je i Lovran dobio ime, a i sama Opatija nastala je na nekadašnjoj šumi lovora. Kroz povijest lovor je imao veliki značaj, bogatu simboliku i mnoštvo priča i legendi. U Grčkoj su lovor nazivali Daphne, po nimfi Daphne. Legenda priča kako je nimfa Daphne bježala pred zavodnikom Apolonom i, da bi mu utekla, preobrazila se u lovor. Lovor se uvijek koristio tijekom blagdana posvećenih Apolonu, pokrovitelja svih umjetnosti. Lovorovim vijencima nagrađivani su vrhunski onodobni sportaši, ali i veliki ratnici. Od starih Grka božanstvo Apolon prihvaćen je i u Rimu, a zajedno s njime i stari je Rim zadržao posebnu simboliku lovora. Lovorovim lišćem „krunile“ su se glave pjesnika i pobjednika. Bio je sađen ispred ulaska u imperatorove palača pa ga je Plinije Stariji nazivao „čuvarom Cezara“. Sadili su ga i mnogi drugi u doba starog Rima. Simboliku je sačuvao i kroz srednji vijek, kada su lovorovim vijencima krunjeni doktori znanosti, proslavljeni pjesnici, umjetnici...  Čak je i Napoleonova kruna simbolizirala lovorov vijenac.

Naravno, koristimo ga i danas kao začin, ali i zbog ljekovitih svojstava.

Izvor: Istarska danica 1995.

swirl @ 23:15 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, travanj 22, 2012



Nakon Uskočkog rata (link) Istra je bila doslovno opustošena bez obzira je li riječ o njezinom mletačkom dijelu ili dijelu Istre pod Austrijom. Rašporski kapetan Girolamo Corner za sobom je ostavio zapis o posljedicama rata u Višnjanu. Broj volova smanjen je za 95%, krava i teladi za 99,5%, a sitne stoke za 97,2%. Grozna statistika posljedica je pljačke, ubijanja, gladi, brzog napuštanja domova kada se nije imalo vremena za spašavanje stoke.... Svim silama i modusima jedna strana nanosila je gubitke i štetu drugoj, pa je i nakon rata život u oba dijela tada podijeljene Istre bio užasan. Po ovim podacima za Višnjan, u ratu je ubijeno 50% muškaraca, 90% kuća je spaljeno, a 97,5% oranica nije bilo obrađeno.

Maknemo li se iz Višnjana, ni statistički podaci za druge djelove Istre nisu bili znatno bolji, pogotovo za granični dio Istre (područje na prijelazu mletačkog u austrijski dio). U ovom dijelu Istre ubijeno je od 30-50% stanovnika, stradalo je od 90-99,5% stoke, spaljeno je od 60-90% kuća, a do 98% površina koje su se obrađivale prije rata ostalo je neobrađeno.

Dok je Mletačka Republika imala nešto naprednije društveno uređenje od pravog feudalizma u Pazinskoj knežiji, nakon rata je baš feudalizam austrijskog dijela pokazao neke manje prednosti. Mada su stanovnici živjeli pod jarmom raznih feudalnih davanja, od vitalne je važnosti bilo shvaćanje feudalaca da će i njihovi dobici biti veći ukoliko se na neki način povećaju godišnji urodi. Na taj se način austrijski dio Istre počeo brže oporavljati. Mletačka strana je pak, odmah nakon rata, povećala sve poreze no problem je bio – tko će i kako obrađivati zemlju. Veliki dio ljudi je ubijen, stoke nije bilo, bilo kakva zarada bila je gotovo pa nemoguća. Venecija nije reagirala brzo s namjerom da stimulira proizvodnju pa je nametanjem novih poreza samo već siromašno stanovništvo dodatno osiromašila. Ovo je bio razlog preseljenja dijela stanovnika mletačkog dijela Istre u njezin feudalni, austrijski dio.

O teškom životu i godinama nakon rata govori i odluka gradskog vijeća Motovuna, donesena 29. veljače 1632., dakle čak 13 godina nakon rata, kako Motovun ne može vratiti državni dug.

Kako nesreća nikada ne dolazi sama, taman kada je započeo kakav takav oporavak Istru je, u razdoblju od 1631. do 1632., pogodila jedna od najgorih epidemija kuge.

Izvor: Doba nasilja, doba straha, Miroslav Bertoša

Na slici: pogled na Motovun iz Kaldira

swirl @ 21:10 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 2, 2012

Brod Titanic je legenda. Porinut je u more 31. svibnja 1911., ali je njegovo prvo putovanje započelo tek 10. travnja 1912. Biti na brodu, pogotovo za tadašnju elitu koja se nalazila u elitnom prvom razredu, bila je stvar prestiža. O brodu se pisalo i govorilo dok se gradio, kada je porinut u more, a prilikom njegovom polaska na prvu plovidbu bio je glavna zvijezda, nalazio se gotovo na svim naslovnicama tadašnjih novina... Mnogi su došlu u luku na svečani ispračaj diveći se raskošnom divu, zavideći svima koji su se penjali na brod, pa i putnicima koji su imali kartu za najniži razred. Nitko nije slutio da će za samo par dana doći do tragedije. Do nje je došlo noću između 14. i 15. travnja. Smrt u morskim dubinama zatekla je te noći čak 1.495 ljudi, putnika i članova posade.

O slavnom brodu i njegovoj neslavnoj sudbini koju je doživio na prvom putovanju i opet se pisalo, ali se o njemu govori i dan danas. Njegova sudbina inspirirala je filmsku industriju, snimani su dokumentarni filmovi, pisane su knjige...

Na Titanicu se nalazilo 30 putnika s područja današnje Hrvatske, a spašeno ih je samo troje. Hrvata nije bilo među članovima posade. Titanicom su iz naših krajeva uglavnom putovali siromašni ljudi koji su odlazili zaraditi u Ameriku kako bi prehranili svoje obitelji. Uglavnom su bili u trećem razredu, koji je imao i najmanje šanse naći spas na malobrojnim čamcima za spašavanje. 

No hrvatski „dio priče“ ovime ne prestaje – jer je hrvatski dio priče isprepleten s tragedijom Titanica i brodom Carpathia koji je spasio veliki broj brodolomaca. Carpathia je bila znatno manji brod od Titanica, neusporedivo skromniji brod konkurentske kompanije, a na njemu je bilo ukupno 300 članova posade. Uobičajena ruta njegove plovidbe bila je New York – Rijeka, uz stajanje u nizu drugih mediteranskih luka. I Carpathiom su mnogi naši ljudi odlazili trbuhom za kruhom. Brod je na ovu plovidbu krenuo 11. travnja 1912. iz New York-a natrag. Plovidba je bila uobičajena sve do noći s 14. na 15. travnja kada su dvadesetak minuta nakon ponoći, uhvatili poziv za pomoć kojeg je Titanic uputio brodu „Olympic“ iste kompanije.

Poziv je na Carpathii čuo Harold Cottam, radiotelegrafist. Mada se nisu nalazili najbliže Titanicu, Arthur Rostron, kapetan Carpathie, učinio je gotovo pa nemoguće. Probudivši sve članove posade brzinom gotovo nemogućom za poprilično sporu Carpathiu krenuo je prema Titanicu. Da bi se sva para usmjerila na pokretanje motora kako bi se dobilo na brzini, iskopčani su grijanje broda i grijanje vode. Na ovaj su način postigli brzinu koju nikada niti jedan brod ove klase nije postigao.

Do mjesta potonuća Titanica stigli su u 4.10. ujutro i 4 su sata spašavali ljude iz čamaca za spašavanje te one koji su plutali među santama leda. Ukupno su spasili 716 ljudi. Četvero je umrlo slijedećih dana od posljedica smrzavanja. Nakon 4 sata borbe za svaki život koju je vodila posada Carpathie na mjesto nesreće došlo je još nekoliko brodova. Kapetan je zatim okrenuo Carpathiu natrag, prema New Yorku gdje je stigao 18. travnja. Kapetan, sva posada i sam brod Carpathia dočekani su kao heroji. Obnovivši zalihe Carpathia je krenula natrag prema Rijeci već 20. travnja. No gdje god bi stigli, u koju god luku ušli, koji god brod sreli, svi su već znali za hrabar čin spašavanja kojeg je učinila neustrašiva posada Carpathie.

Carpathia je stigla u rječku luku 5. svibnja, a luka je bila prepuna riječana koji su došli pozdraviti junake.

Od 300 članova posade na Carpathii njih 56 bilo je iz Istre i Primorja.  

Izvor: Franina i Jurina 2012. (tekst pod nazivom „Prva i posljednja plovidba „nepotopivog“ broda“ napisao Branko Šuljić)

swirl @ 17:15 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 12, 2012



Današnji pojmovi „turizam“ ili pak „turist“ svima su i više nego jasni. No u prijašnjim stoljećima, netko tko je živio samo par kilometara od mora možda niti jednom u životu nije more niti vidio, a pojam „turist“ nije niti postojao. Stil života, barem većine ljude, nije sadržavao komponentu „putovanja iz užitka“.

Sama riječ „turist“ prvi puta se spominje u zapisima 1780., a pojam „turizam“ 1811. godine. Talijanski jezik započinje sadržavati ove riječi tek 1837.

Tek negdje u 19.st. povećava se broj putnika koji žele vidjeti svijet. No bilo ih je i ranije. Turist je bio i Casanova koji je 1743. posjetio Vrsar, Bale i Pulu (link). Rijetki onodobni turisti puno su puta smatrani uhodama... jer nikome nije padalo na pamet da itko normalan putuje bez nekog posebnog cilja po svijetu. Tako arhivi Venecije sadrže i cijelu prijepisku i niz izvještaja pravih mletačkih uhoda koji su pratili te čudnovate goste smatrane uhodama, a viđene na teritoriju Istre. Među inima postoje zapisi u uhođenju posjete irskog inžinjera Jamesa Stewarda Puli. Arhivi otkrivaju da je 1756. i to 29. srpnja ovaj inžinjer s još jednim suradnikom izradio crtež amfiteatra i Dijaninog hrama te da je ostao u Puli čak 20 dana. Mletački arhivi spominju i posjetu iste godine mletačkog inžinjera Avesania, koji je s jednim Nijemcem crtao izgled istarske obale.

Godine 1788. veliki je interes mletačkih uhoda pobudio i posjet grupe stranaca koji su bili u Novigradu,a govorili su francuskim jezikom. Čak je Lorenzo Balbi, tadašnji novigradski podestat, angažirao jednog stanovnika Novigrada koji je znao francuski, da se prišunja grupi i sluša razgovor. No razgovor je bio i više nego banalan, turistički u pravom smislu riječi.

Putovanja, što poslovna što iz turističkih pobuda dovela su i do tiskanja riječnika kojima se stranac u Istri mogao poslužiti. Tako je u Anconi ili Rimu već 1527. tiskan riječnik koji je olakšavao Talijanima putovanje u Istru, ali i Slavenima da razumiju barem neke osnove talijanskog. Korištenjem ovog riječnika Talijan je u našim krajevima znao odgovoriti na nekoliko najčešćih pitanja, naručiti piće, pozdravljati, kupiti osnovne namirnice, kupiti stoku....

Izvor: Istra, Jadran, Sredozemlje – Identiteti i imaginariji (Miroslav Bertoša)

swirl @ 22:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, veljača 4, 2012

U nekoliko navrata spominjala sam uskoke i „Uskočki rat“.

U 15.st. Bosnom su ovladali Osmanlije, a tadašnji prostor Hrvatske postaje prva linija obrane kršćanstva pred Turcima.

Osvajanje Turaka dovelo je i do velikog broja prebjega u naše krajeve, prvenstveno kršćana iz Bosne. U Dalmaciji su ih prozvali uskocima. Uglavnom su uskoci dolazili prema tvrđavi Klis. Kada su 1537. godine Turci osvojili Klis uskoci odlaze prema Senju i Senj postaje novo uskočko uporište.

Turci su bili poznati po svireposti, pljačkama, izuzetno krvavom ratovanju.

Svaki osvajački pohod Turaka imao je za cilj pokrasti što više stoke, porobiti što više ljudi i opljačkati što više vrijednosti. Dvije obrambene linije prema Osmanlijama na početku nisu pokazivale zadovoljavajući učinak i cijelo ovo granično područje stalno je bilo pod turskim napadima. Jednostavno rečeno - strategija obrane nije bila prilagođena tipu neprijatelja. S vremenom i uskoci mijenjaju način borbe te uz njihovu hrabrost postaju slični neprijatelju, skloni krvavim odmazdama i pljački, dok granično područje postaje područje stalnih napada i pljački obaju strana. 

I dok je puno ljepše shvaćati uskoke isključivo braniteljima kršćanstva i prvim organiziranim etničkim (hrvatskim) pokretom, a čemu su skloni jedni povjesničari, drugi ipak ovome dodaju i uskočku pljačkašku „notu“. Uskoci su u svojoj borbi davali veliku podršku kraljevskoj dinastiji Habsburgovaca u ratovima protiv Osmanlija, ali su zatim uvučeni i u drugi sukob – sukob Habsburgovaca s Mlečanima. U skladu s onim „politika je kurva“ čak su i Mlečani ispočetka podupirali uskoke u borbi protiv Osmanlija. No u fazama kada je vladao mir između Mlečana i Turaka naravno da je takva podrška nestajala (u takvoj jednoj fazi je pao i Klis).

Kada se stabilizirao mir s Turcima, Mlečani su svojim brodovima prevozili i tursku robu pa su napadi uskoka na brodove s ciljem pljačke Turaka postali u stvari pljačka mletačkih brodova.

Mlečani su u nekoliko navrata tražili od Habsburške Monarhije sređivanje pitanja uskoka do čega ne dolazi i konačno… izbija Uskočki rat. Najviše je pogodio Istru i dolinu Soče, a obilježen je prodiranjem uskoka na mletačko područje, ubojstvima, pljačkama stoke i svega što im se našlo na putu, otimanjem ljudi, strahom zbog čega je niz ljudi u područjima napada ostavljalo svoje domove i prebjeglo u sigurnije djelove Istre. Uskočki rat, bez obzira što je relativno brzo završen (mir u Madridu i Parizu 1617. nakon čega je nadvojvoda Ferdinand raselio uskoke iz Senja) ostavio je Istru doslovce opustošenom i ona se nakon rata oporavljala desetljećima. Ovaj rat se u Istri sveo na direktan sukob Mlečana i Habsburgovaca gdje je s obje strane u ratu sudjelovao domaći narod, Hrvati. Tako su za tuđe interese Hrvati međusobno ratovali. Mir u Istri nastupio je tek negdje 1618., 8 mjeseci nakon potpisivanja mira u Madridu. Dovoljno je reći da je oko 50% stanovnika Istre nestalo (ubijeno, raseljeno), a nestalo je i oko 80% stočnog fonda Istre dok je niz istarskih sela spaljeno.

Na slici: Motovun

swirl @ 16:41 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, studeni 11, 2011

Trenutno ne dodajem nove tekstove na blog. Pitanje je hoću li nastaviti... ili ću na koncu preseliti blog negdje drugdje pa makar danima/tjednima radila na tome.

Bloger ima niz problema, a neki od njih vidljivi su i na cvergla blogu: danima mi nije bilo tag liste, da bi se jučer pojavila nekakva prastara verzija iz početaka pisanja ovog bloga. Pokušala sam sejvati sve upisane postove pod nove tagove - no bloger ih uopće ne prepoznaje. Tako npr. od tridesetak postova usnimanih pod tag "Brijuni" piše da je u istom tagu nula postova.

Riječ je samo o jednom od trenutno postojećih problema blogera. Jedanaest dana pokušavam kontaktirati nekog na blogeru - za sada bezuspješno, odgovorio mi nije nitko.

 

 

swirl @ 19:18 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 15, 2011

Ljubitelji Istre, imate još jedan blog po vašem guštu.

Dodala sam ga na desnu stranu bloga gdje je još nekoliko blogova koje preporučujem. Za lakše snalaženje, riječ je o blogu ""Forši niste znali" (link).

 

  • Forši niste znali... rubrika kratkih crtica o nekim manje poznatim zanimljivostima Istre u nedjeljnom zabavniku dnevnika Glas Istre. Prvi je broj objavljen 15. srpnja 2009. Autori su Zvjezdan Strahinja, Goran Prodan (urednik priloga) i Davor Šišović.
swirl @ 16:16 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, veljača 4, 2011

U doba kada je Istra bila dio austrijskog primorja, točnije 1842. dva slikara, August Tischbein i August Selb, proputovali su Istrom. Utiske s putovanja zabilježili su na nizu litografija, a prikazi života u Istri trebali su približiti ovaj dio tadašnje države austrijskim čitaocima.

Litografije su predali povjesničaru Pietru Kanleru koji je  slikama pridodao opis života na istarskom poluotoku.

Litografije i tekstove Pietra Kandlera objavio je izdavač C.A.S.H. u knjizi „Uspomene sa slikarskog putovanja austrijskim primorjem“.

Istinskim ljubiteljima Istre knjigu preporučujem. Dio slika preuzela sam sa stranica istrianet.com

swirl @ 19:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, studeni 12, 2010

Josip Ressel rođen je u Češkoj. Nakon osnovnog obrazovanja i topničke škole završio je studij šumarstva u Austriji.

Osim što je radio kao šumar bio je jedan od darovitih ljudi čija vječita potraga za inovacijom rezultira mnogim izumima, od kojih se neki i danas koriste.

Vjerojatno je najpoznatiji po izumu brodskog vijka. Prvi nacrt o tome kako bi trebao izgledati brodski vijak napravio je još 1812. Rad na vijku bio je dugotrajan, a prvi brod s njegovim vijkom zaplovio je morem 1839. godine. Mnogi smatraju da je ideju o izgledu vijka dobio u Motovunskoj šumi, promatrajući kružno kretanje pri padu sjemenke javora.

Napisao je dva djela koja se baš bave Istrom: „Plan ponovnog pošumljavanja za općinsko zemljište u Istri“ i „Povijest mornaričkih šuma“ gdje se ponajviše bavi upravo Motovunskom šumom. Ressel je smatrao velikim problemom u Motovunskoj šumi upravo - neodržavanje kanala. Dao je prijedlog da se dozvoli ispaša uz kanale, a ljudi čija bi stoka tamo pasla plaćali bi dozvolu ispaše čišćenjem kanala. Plan nikada nije prihvaćen.

Niti je Ressel bio samo šumar, a niti je bio samo izumitelj brodskog vijka. U „Franini i Jurini 2007“ tekt pod nazivom „Brodski vijak izumio u šumi“ napisao je Christian Gallo. Nadam se da mi neće zamjeriti na citatu jednog poglavlja:

„Kada govorimo o njegovom nešumarskom radu, osim najvećeg izuma, brodskog vijka, bavio se i čitavim nizom drugih stvari. Primjerice, dobio je patent za valjaonicu vrućeg željeza, proučavao je načine dobivanja boja iz biljaka, konstruirao je napravu za ishlapljivanje vode u procesu dobivanja soli koja je trošila znatno manje topline, izradio je nacrt za riječki tramvaj, izradio je geološku kartu Istre, proučavao je načine konzerviranja hrane, konstruirao je novi tip pluga, u njegovim raznim gospodarskim planovima dolazila je do izražaja njegova bliskost s ekonomijom.“

Prilikom 200. godina od njegovog rođenja Josipu Resselu postavljena je spomen ploča u Motovunu, a i jedan je trg dobio njegovo ime.

Izvor: Franina i Jurina 2007. („Brodski vijak izumio u šumi“ Christian Gallo)

Na slici: stado uz Mirnu

swirl @ 21:16 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 3, 2010
Preporučujem još jedan savršen blog o Istri koji se nedavno pojavio u blogosferi (ovime naravno želim reći da je i moj blog savršen).
Autor bloga započeo je s pisanjem prije svega nekoliko mjeseci, no na raspolaganju su vam sati i sati čitanja zanimljivih tekstova o Istri, s puno slika.
swirl @ 18:09 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 13, 2009

7. listopada 1958. Petrinjac Karvić je na moru kod Vrsara izbrojao pet pijavica. Nešto kasnije, oko 14.00 sati bilo ih je čak 17.
Pijavice su dosta česte uz zapadnu obalu istre. Traju u prosjeku desetak minuta, mada su zamijećene i one koje traju sat-dva. Najčešće se javljaju u jesen, mada ih ima i po ljeti, posebno u kolovozu.
Pijavice znaju prouzročiti i veliku štetu kada se vrtlog pijavice dočepa kopna. Tako je poznata pijavica (vjerojatno više njih) 14.srpnja 2002. zahvatila područje Rovinja i Vrsara, a na Crvenom otoku kraj Rovinja cijeli „pojas“ njezine „šetnje“ preko otoka ostao je bez drveća.
U Istri štetu znaju nanijeti i tuče. Znalo je biti gladnih godina u prošlosti jer je jaka tuča uništila cijeli urod. U prošlosti, ne imajući drugi način za borbu protiv tuče, u Istri se zvonilo na crkvena zvona, nadajući se da će zvona rastjerati zloduhe i rastresti oblake te ih spriječiti da nastane tuča. U prilikama kada je prijetila tuča uvijek bi se zvonjave ulovio onaj koji je bio najbliže crkvi, a takva se vrsta zvonjave zvala „na oblak zgon“. Postojalo je često i posebno zvono koje je imalo „ulogu“ borca protiv tuče, mada se kod jakih nevremena zvonilo i na sva ostala zvona koja je crkva imala, pa čak i na mala zvonca u unutrašnjosti crkve (što bi obično bio „zadatak“ manje djece).
I na koncu evo fotke slikane oko Uskrsa ove godine – pogled na Brijune obavijene maglom.
Izvor: Istarska meteorološka škrinjica, Milan Sijerković
swirl @ 21:23 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 23, 2009

Snijega na Učki može biti i do metar i pol. No nije hladno samo na Učki. Hladna zna biti i Ćićarija. Vrlo hladan zimi (a vruć ljeti) je Pazin, ali se znaju i drugdje zabilježiti temperature koje su nam obično nespojive s Istrom.
U veljači 1956. (16. veljače) u Pazinu je bilo -21,6OC . Noviji hladni „rekord“ u Puli izmjeren je 12. veljače 1929. kada je temperatura dosegla -12,0 OC.
U daljoj prošlosti teško je direktno pratiti kakve su bile zime u Istri, ali postoje zapisi koji spominju velike hladnoće na sjeveru Italije ili u Hrvatskom primorju pa nije teško zaključiti da su te zime i u Istri bile ledene.
U nekoliko navrata u povijesti dokumenti i stari zapisi spominju i zaleđenu venecijsku lagunu i rijeku Po ili pak zaleđeno Jadransko more da su se čak zaprežna kola mogla kretati po ledenim rubnim djelovima mora.
Jedna od najhladnijih zima u Europi bila je ona 763./764. godine kada su se rijeke zaledile već u listopadu 763. Godine 829. ljude su po zaleđenom Jadranskom moru vukli konji sa sanjkama.
Malo „ledeno doba“ trajalo je od sredine 16.st. pa do sredine 19.st. Godine 1561. i 1562. na Krku je zabilježena jaka zima s katastrofalnim posljedicama.
17. siječnja 1561. na Krku je počeo padati snijeg koji je bez prestanka padao 4 dana te su ljudi bili zatrpani u svojim kućama. Zime 1607./1608. ledilo se vino u bačvama u Padovi, a 1620. stari zapisi spominju led u vinskim bačvama na Krku. Godine 1723. u veljači je danima padao snijeg, a te je godine snijeg u Hrvatskom primorju padao čak u svibnju.
Zna se da je bila užasna zima i 1739./1740. kada su hladnoće trajale 8 mjeseci, a u Padovi je padao snijeg još u svibnju. Godina 1782. imala je strašno hladnu veljaču kada je pet vojnika na trgu Ponte Rosso u Trstu umrlo od hladnoće pa su iduće godine za čuvanje straže u zimskom razdoblju u Trstu traženi Slaveni iz Istre.
Godine 1929. hladnu je zimu zabilježio i lindarski župnik Josip Vanik (link).
Zna biti jakih bura, pogotovo u zimskim mjesecima. Tako je bura u ožujku 1910. prevrnula vlak na uskotračnoj pruzi. Vlak su namjerno zadržali zbog bure na stanici, a da se smanji mogućnost okretanja na vlak je bio prikopčan vagon pun kamenja. Ali ni to nije spasilo vlak. U prevrtanju vlaka poginule su 3 osobe, a bilo je 13 ranjenih.
I Dante Alighieri u Božanstvenoj komediji spominje „ledene slavenske vjetrove“. U Plominu je 1978. udar bure dosegnuo brzinu od 188 km/h.
Izvor: Istarska meteorološka škrinjica, Milan Sijerković
Na slici: Učka by MountMan
swirl @ 18:58 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, siječanj 31, 2009

Upravo je na današnji dan, prije deset godina, umro akademik Branko Fučić (31. siječnja 1999.).
Upravo profesoru Fučiću možemo zahvaliti na otkriću niza fresaka po crkvicama Istre i Primorja (link na tekst «Kako su otkrivene freske u Humu?"). Također, možemo mu zahvaliti i na otkriću više od polovice glagoljaških zapisa koji su do sada otkriveni u Hrvatskoj (link na tekst «Humski grafit»).
No možda mu najviše moramo zahvaliti na načinu na koji je znao prezentirati svoj stručni rad. Zanimljivim, ali jednostavnim stilom izražavanja, sa željom da pruži dovoljno informacija kako stručnjacima tako i nama amaterima, prepun iskrenog oduševljenja sa svakim, pa i najmanjim otkrićem, novog djelića naše povijesti ili pak otkrićem malog segmenta života pokojeg, do tada potpuno anonimnog, popa glagoljaša, jednostavno bi na svakog čitatelja prenosio želju da i sam sazna više.
I na koncu, odmah nekako na početku pisanja ovog bloga imala sam početničku sreću, pa sam kupila nekoliko knjiga prof. Fučića. Nadam se da nitko neće smatrati pretencioznim, ali vjerujem da, bez te početničke sreće, niti ovaj blog ne bi bio ovakav kakav jest. A vrlo je vjerojatno da ga nikada niti ne bi bilo.
Hvala Jerolimu na slikama unutrašnjosti crkvice Sv. Jerolima u Humu i njezinog poznatog humskog grafita kao i posjetniku da baš na današnji dan napišem ovaj tekst. 
swirl @ 15:57 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 20, 2009
Herman Istranin, zvan i Hermannus Dalmata, Hermannus Sclavus, Hermannus Carinthia, rođen je početkom 12. st. negdje u središnjoj Istri. Školovao se u jednom od tadašnjih istarskih benediktinskih samostana, a poslije je školovanje nastavio u Francuskoj.
Nakon školovanja, proputovao je arapske zemlje gdje je naučio jezik, ali i dio Europe, pogotovo se zadržavši u Španjolskoj, tadašnjoj prestolnici arapske kulture i znanosti. Čitao je sve moguće tekstove do kojih je došao, indijske, arapske, egipatske... a dio ih je preveo na latinski, učinivši ih tako dostupnijima europskom tlu.
Zaslužan je i za razvoj meteorologije. Rukopis Liber imbrium (Knjiga o kišama) napisao je sam negdje četrdesetih godina 12.st., a rukopis sadrži metode kojima je moguće izrađivati kratkoročne i dugoročnije prognoze. Djelo je nastalo na osnovu njegovih saznanja uvelike baziranih na djelima koje je do tada pročitao, posebice na spisima Indijca Jafara, bagdadskog zvjezdoznanca iz 10.st.
Neka Jafarova djela Herman Istranin je također preveo. Nešto ranije preveo je na latinski i spis židovskog astrologa Sahl ibn Bishr-a, gdje se isto razmatraju mogućnosti prognoziranja vremena.
Naravno, današnja meteorologija nije bazirana na saznanjima toga doba kada su se prognoze vremena bazirale na astrologiji, no u svakom slučaju i ovo su pokušaji da se olakša živoz tadašnjeg seljaka. Kako je otkriveno u jednom njegovom djelu, Herman Istranin nije samo prikupljao tuđa saznanja već ih je nastojao i osobno provjeriti.
Izvor: Franina i Jurina 2008., Herman Istranin i zvjezdana meteorologija, Milan Sijerković
swirl @ 18:19 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
petak, prosinac 26, 2008

Prvi dokazi o postojanju pomorskog prometa u Istri datiraju iz razdoblja od nekoliko tisuća godina p.n.e. I Histri su bili vješti pomorci,a povod histarskim ratovima (link) bili su upravo njihovi gusarski napadi na rimske brodove. O antičkih pomorcima nije potrebno posebno govoriti. Iza njih ostale su mnogobrojne antičke luke i svjetionici. Brodovi s manje sreće završavali su na morskom dnu. Dok su im trupovi istrunuli, pod morem je ostao njihov teret (na slici amfore izložene u amfiteatru). Osim toga, veliki dio antičkih građevina građenih uz samo more danas je pod morskom površinom.
Sve su to razlozi razvoja suradnje arheologa i ronioca i formiranja posebnih grupa ronioca – arheologa koji se bave ispitivanjem bogatstva podmorja.
Prva saznanja o bogatstvu istarskog podmorja datiraju iz 16.st. kada Pietro Coppo spominje potopljene ostatke pristaništa kod Izole, Cissu i ostatke zgrada u moru kod Vrsara. Njegovo je djelo nastavio novigradski biskup Tommasini u 17.st. U 19.st. ostatke porečke antičke luke pod morem opisuje francuski novinar Charles Yriarte, a slijede istraživanja Pietra Kandlera, povjesničara i arheologa iz Trsta. Sva saznanja o podmorskim nalazištima istarske obale sakupio je Attilio Degrassi i objavio 1954.
Prva prava podmorska istraživanja započinju s arheologom Štefanom Mlakarom iz Arheološkog muzeja u Puli. Tako je 1963. ispitan brodolom manjeg rimskog broda koji je prenosio u 1.st.n.e. 200 amfora s vinom i doživio brodolom kraj Rta Savudrija. Istražuju se savudrijska luka, podmorje oko Pule, Rovinja, Limski kanal i dio obale prema Vrsaru, na istočjoj Istre gdje je u luci Vinjola nađena amfora iz 2.st., jedina takva otkrivena na našoj obali.
U suradnji s raznim muzejima i sveučilištima, kako iz Hrvatske tako iz Slovenije, Francuske, Njemačke i Italije provedeno je niz istraživanja.
Do sada je otkriveno niz brodoloma: u Raškom zaljevu, kraj Koromačnog, između Krnice i Budave, kraj Ližnjana, niz brodoloma na potezu od Rta Kamenjak do Pule i Fažane, nekoliko brodoloma kraj Barbarige i u Limskom kanalu.
Istražuju se potopljeni dio vile u Lorunu (link), maritimne vile u uvali Verige na Brijunima (link), antičke vile na Vižuli (link) koja je isto imala veće pristanište. Prije desetak godina otkrivena je i najveća antička luka na našoj obali, kod Stare Savudrije, a imala je lukobrane i svjetionik. Rimske luke i pristaništa otkriveni su kod Plomina, Labina, u zaljevu Raše, kod Krnice, u Budavi, kraj Ližnjana, Medulina, u Puli, Fažani, nekoliko pristaništa na Brijunima, kraj Barbarige, Vrsara, Poreča i u samom Poreču, kraj Novigrada, u Lovrečici, Katoru, Sipru... Kod Tara je otkriven potopljeni antički ribnjak. Kod Umaga je otkriven brodolom negdje iz 2.st.p.n.e. To je zasad jedina lokacija zaštićena željeznim kavezom jer je nezaštićenost niz nalazišta na žalost doprinjela popunjavanju zbirki privatnih kolekcionara. U uvali Kolone kod Bala također se rade istraživanja antičke luke i objekata.
Izvor: «Poluotok uronjen u more, podmorska arheologija južne Istre u antici», Arheološki muzej Istre, katalog 75
swirl @ 10:38 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, listopad 4, 2008
Preteču današnjih tahografa i taksimetra izumio je u drugoj polovici 19.st. Josip Belušić (Giuseppe Bellusich), rođen na Labinštini, u selu Županići blizu Labina. Poslije je živio u Italiji.
Velocimetar se ugrađivao u kočije gdje je registrirao brzinu kretanja kočije, dužinu stajanja na mjestu.... Za razliku od današnjih sprava koje su ugrađene u kamione, autobuse, taxi, Belušićev velocimetar imao je i neke dodatne mogućnosti kao što je npr. bilježenje broja osoba u prometnom sredstvu, a mogao je registrirati čak do 50 osoba.
Velocimetar je bio izložen na Svjetskoj izložbi u Parizu gdje je «zvijezda» izložbe bio novi Eiffelov toranj. No čak je i ovdje, u sjeni novog tornja, Belušić dobio nagradu za svoj izum. Uslijedilo je još niz drugih nagrada. Vrlo brzo nakon izložbe velocimetar je pobijedio na natječaju kojeg je raspisao Pariz s namjerom da uvede reda u tadašnji javni prijevoz. Za natječaj Belušić je dodao velocimetru i novo svojstvo - pokazivanje točnog iznosa kojeg je putnik trebao platiti za prijevoz. Prvi velocimetri Belušića ugrađeni su u pariške fijakere 1891.
Izvor: Franina i Jurina 2001., «Istranin izumio brzinomjer», Valter Černjul
swirl @ 00:49 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, lipanj 29, 2007

Noću 23. siječnja 1988. u Novigradu u Istri (točnije u 2.25 h) udarila je jaka munja. Institut za istraživanje u Švedskoj (Uppsala) utvrdio je da je riječ o najjačoj do tada obrađenoj munji. Jačina je bila 515 kA (tj. 515.000 ampera). Do ove munje smatralo se da su najjače munje jačine do 200 kA.

Iz članka "Najjača munja u svijetu", autor Antonio Simonetti, Franina i Jurina 2005.


swirl @ 17:32 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 28, 2007

Poznavanje izgleda niza istarskih gradića, kao i običaja i vjerovanja (a i ne samo istarskih) možemo zahvaliti Valvasoru. Iza njega ostale su mnogobrojne grafike koje govore o srednjevjekovnom Tinjanu, Kringi, Gračišću, Pazu, Lupoglavu, Lindaru, Pazinu, Žminju...
Valvasor potječe
iz familije koja se u 12. stoljeću doselila u Kranjsku iz Bergama. Rodio se 1641,
školovao u Ljubljani kod isusovaca, proputovao veliki dio Europe i Afrike. Od 1670.-72. studira povijest, matematiku, magiju i alkemiju. U svom je životu čak bio vojnikom jedinica Nikole Šubića Zrinskog gdje se borio protiv turaka.
Godine 1672. kupuje dvorac kod Litje (Slovenija) i ovdje se godinama, uz pomo
ć suradnika, bavio sređivanjem svega što je prikupio; bogate knjižnice, umjetničkih djela koja je sakupio na svojim potuvanjima, rukopisa, grafika, novca... Dio grafika koje su ostale za njim njegovih su ruku djelo, dok je dio isto tako prikupio. Godine 1687. postaje članom Royal Society (London).
Njegova skupa strast dovela ga je do bankrota te na koncu prodaje i dvorac i zbirke
čija bi se vrijednost danas teško uopće mogla procijeniti. Knjižnicu i zbirku grafika 1690. kupio je tadašnji zagrebački biskup J. Mikuli ć čime je utemeljio Metropolitansku knjižnicu. Niz grafika danas se nalazi u HAZU u Zagrebu.
Kako ve
ć rekoh, bilježio je mnoga vjerovanja i običaje. Zapis o Juri Grandu, istarskom vampiru, možemo zahvaliti upravo njemu (LINK), kao i niz zapisa o vješticama, o običajima vezanima uz maškare, ....
Kršan

Pazin


swirl @ 17:44 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 17, 2007

Biska je autohtona istarska rakija. Radi se od komovice, imele i nekoliko vrsti trava. Naziv "biska" nastao je od latinskog naziva za imelu (Viscum album). 
Plodovi imele su otrovni, ali ostatak biljke ima ljekovita svojstva (relaksira, protuupalni učinak, regulira krvni tlak, poboljšava cirkulaciju, djeluje na rad srca i bubrega...). 
Biska može biti i u slađim varijantama, ali i u kombinaciji s medicom (također autohtonom istarskom rakijom, od meda). Kombinacija se zove medimela.
"Tajnoviti" dio priče o biski je njezino korištenje u druidskoj magiji kelta koji su obitavali na ovom području prije oko 2.000 godina. I kelti su biski "priznavali" ljekovit učinak, ali su tome pridodali ulogu u čuvanju od uroka i duhova. Znači, biska se prvi put radi u Istri prije otprilike 2.000 godina.
Naknadno je nađen recept za bisku u Istri napisan na glagoljici tako da biska ima i određeni kontinuitet. 
Najpoznatije su biske iz Huma ("Humskoj konobi" originalni TAJNI recept ostavio je humski župnik i travar (Josip Vidou) te iz mjesta Vrh, ali se radi i po cijeloj Istri.


swirl @ 11:33 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
petak, siječanj 19, 2007

Radovi na tunelu Učka počeli su 1976. godine, tunel je prokopan 1978., a otvaranje tunela bilo je 27. rujna 1981. godine (rad na tunelu pratila i Cvergla sjedeći na rubu visoravni Ćićarije).
Dužinom od 5.062 metra tunel Učka bio je tada najduži tunel u Hrvatskoj, dok su ga tek u novije vrijeme "pretekli" Sveti Rok (5.670 m) i Mala Kapela (5.761 m).

I malo o tunelima u povijesti:
- prvi pješački tunel napravio je babilonski car 2.100 godina p.n.e. ispod rijeke Eufrat,
- tunele su gradili i na području drevnog Egipta, Indije, asteci...
- u 1. st. n.e. rimljani rade tunel dug 900 m namijenjen transportu vode,
- prvi alpski tunel probijen je 1484. godine između Piemonta i Provanse,
- za potrebe navodnjavanja od 1526 - 1533. godine u Valle di Suza jedan jedini čovjek prokopao je tunel dužine 450 m.

Najduži tuneli danas jesu:
- u Norveškoj (Laerdal - Aurland) 24,5 km,
- u Francuskoj (Marcantour) 17,4 km
- u Švicarskoj (San Gottard) 16,9 km.

Zaboravih dodati na kraju da sam ove podatke našla u "Franini i Jurini" za 2006. godinu


swirl @ 15:49 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
četvrtak, prosinac 21, 2006

U Istru su vinovu lozu donijeli stari Grci i Feničani. Tlo i klima pogodovali su uzgoju, a sam uzgoj prihvaćaju i Histri koji dodatno usavršavaju vino. 
Izgleda da su upravo stari Grci naučili Histre topiti kruh u vinu. Tadašnja su vina bila vrlo jaka (17-18% vol% alkohola), teška i gusta pa ih grci obično nisu pili uz obroke već su "točali" kruh u vino uz doručak. Tek rimljani započinju piti vino uz obroke. Sve u svemu, ovo je "osnova" nastanka specifikuma istarske kuhinje, istarske supe. Recept za istarsku supu nalazi se na blogu tajanstvenog Kljujuća  pa vam stavljam link (
ETO LINKA). Osim istarske supe samo prošvrljajte njegovim blogom. Ima niz vinskih recepata i vinskih storija.
Ne manji bonvivani od Grka, Rimljani, također hvale istarska vina. Carica Livija (Livia Drusilla, žena cara Augusta i majka cara Tiberija) svojih 86. godina tumačila je tajanstvenim vinom "Vinum pucinum" iz Istre. Najvjerojatnije je riječ o teranu i to s područja Motovuna ili Sovinjaka. Lokacija "Vinum pucinum" bazirana je na navodu Plinija koji spominje brdo u središnjoj Istri do kojeg dopire morska struja (u ta je vremena rijeka Mirna bila plovna skoro do Buzeta).
Kroz povijest istarska se vina ne zaboravljaju. Dolaskom Napoleona u Istru istarska proizvodnja vina obogaćuje se proizvodnjom šampanjca. Priča govori kako je ranjenog Napoleonovog vojnika našla djevojka iz mjesta Vrh, njegovala ga te joj on, u znak zahvalnosti, otkriva tajnu proizvodnje francuskog šampanjca. 

I još jedan link na kraju koji vas vodi na kartu Istre i poznate "Vinske ceste Istre". (ETO LINKA BROJ 2)



swirl @ 16:57 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 16, 2006
 

Šezdesetih godina 20. st. u Istri bilo više od 60.000 boškarina. Sve većom primjenom poljoprivredne mehanizacije, a dijelom i "umiranjem" istarskog sela, njihov je broj drastično smanjen i prije desetak godina boškarin se smatrao nestalom vrstom. Godine 1991. u Istri je nađeno (jedva) 6 boškarina, tri krave i tri bika. I tada je osnovan Savez uzgajivača istarskog goveda sa sjedištem u Višnjanu  s jednim, jedinim ciljem - očuvanje i obnova ove vrste. 
Rezultat: 
- 1994. godine: 104 krave, 8 bikova,
- 2005. godine: 350 krava i 18 bikova i 113 ženskih telčića.

Boškarin je cijenjen zbog svoje otpornosti, skromnosti i prilagodljivosti uvjetima istarskog podneblja.
Smotra boškarina održava se u Kanfanaru. Nisam našla podatke za 2006., ali je 2005. najteži bio "lagan" 1.172 kg.


swirl @ 18:32 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 18, 2006


Jeste li znali da je «Istarski pršut» zaštićen i objavljen u Hrvatskom intelektualnom vlasništvu.
Nekoliko ga specifičnosti čini jedinstvenim proizvodom u cijelom svijetu, a ne samo u Hrvatskoj. Prvo, svinje od kojih se radi moraju biti uzgojene na području Istre, drugo pri izradi pršut se ne dimi (za razliku od dalmatinskog pršuta). Zatim - pršut se dobro prekrije smjesom začina (sol, papar, češnjak, lovor, neki koriste i ružmarin) te takav suši na zraku. Jedinstvenim ga u svijetu čini i obrada (s buta se skida cijela koža sa čitavim potkožnim masnim tkivom s izuzetkom od 4-5 cm kože na skočnom zglobu za što se pršut veže kod sušenja). Specifičnost je diktirana i klimatskim prilikama na poluotoku Istri.


Istarski je pršut zaštićen zemljopisnim porijeklom po najstrožim kriterijima i nitko ga ne može proizvoditi bez da u potpunosti zadovoljava ove kriterije. Pod zemljopisnim porijeklom potrebno je da je riječ o centralnoj Istri (barem 12 kilometara udaljenoj od obale).

Prvu fazu zrenja čini sušenje na zraku (oko 5 mjeseci), drugu fazu daljnje sušenje u tamnoj prostoriji uz slabiji protok zraka (minimum trajanja od 6-8 mjeseci), mada nije rijetkost da «zrenje» traje i 2 godine

swirl @ 13:53 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 11, 2006

Naravno da je riječ o istarskom specijalitetu (ako ste imalo sumnjali). Osim toga, neka i ja stavim koji recept na blog, pa makar jedan jedini. Bodul ih ima 100 (a zna i kuhat)
Sastojci: (za 4 osobe)
400 g brašna
2 jaja
100 g tartufa
0,50 dl maslinovog ulja
50 g ribanog parmezana
10 g soli


Opis:
Umiješamo brašno, jaja, sol i vodu u gusto tijesto. Iskomadane komadiće tijesta među dlanovima oblikujemo u pljukance. Kuhamo ih u zasoljenoj vreloj vodi 15 minuta. Kuhane procijedimo, stavimo u zdjelu, zalijemo maslinovim uljem i naribanim ili sitno isjeckanim tartufima, koje prethodno popržimo na maslacu i ribanom siru. Poslužimo u košarici koju smo napravili od ribanog parmezana. 


swirl @ 09:34 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare