Moja Istra
Cvergla blog
Arhiva
Moja e-mail adresa:
Blog
četvrtak, travanj 24, 2008
Roverija je naziv za područje između Vodnjana i Svetvinčenta. Zbog zanemarivanja tadašnjih „gospodara“ Istre, cijelo je područje bilo vrlo siromašno, a njime je vladalo potpuno bezvlašće i kaos. Cijela Roverija bila je naširoko poznata po rovercima koji su se gotovo isključivo bavili razbojništvom, pljačkajući druge kad već svoje nisu imali.
Župnik Jakov Cecinović ovako opisuje Roveriju u knjizi o Jurju Dobrili: 
»Roverija! Strašna je to besida za još puno njih u Istri. Skriva u sebi krvavo pasano, črne stvari iz črnih dani. Nepokorni Roverac ni pozna granice med svojin i med tujin i ni vidija dopušteno i zabranjeno, zna je samo za razbojstva i grih. Kako to? Bija je prepušten sam sebi, daleko od svita i pozabljen od gospode, priz vire i straha bojžega, dela je po svojoj glavi. Bija je nepokoran.«

I tu započinje priča o Velikanju.
Jože Velikanje (1843 – 1921) rodio se u Sloveniji u Spodnjoj Idriji. Nakon više vojne škole koju je završio u Beogradu borio se protiv Turaka. Godine 1868., nakon povratka u Istru, a po nagovoru biskupa Dobrile i Štrosmajera upisao se na bogoslovno sjemenište u Gorici. Od 1875. je imenovan kapelanom u mjestu Juršići, tadašnjem centru Roverije (i razbojništva).
Kada je stigao u Juršiće, već je prvu noć imao „bliske susrete“ s razbojnicima Roverije. I tu je Velikanje shvatio da mora promijeniti taktiku. 
Od te je noći počeo hodati Roverijom i obavljati posao župnika noseći sa sobom pištolj. Gdje je bio Jože Velikanje, tu je bilo i njegovo oružje. I kao pojava djelovao je autoritativno, viši od svih, krupan.
Priča se čak da je znao jednom rukom držati raspelo, a drugom pištolj i prijetiti ljudima vičući „Ako nećete slušati ovo (pokazavši na križ) slušati ćete ovo (i tada bi u zrak dignuo pištolj).

U vrijeme kada je stigao čak je proglasio i svojevrsni policijski sat. Nakon deset navečer ljudi su trebali biti kod kuće. Znao bi reći "Ako ste vi hajduci, ja sam onda hajdučki pop".

Put do nečije svijesti moraš znati pronaći, a Velikanje je u tome definitivno uspio. U Roveriji je razbojništva bilo sve manje, ljudi su prionuli poslu, vratili se svojim poljima, svojim maslinama i vinogradima. Jože Velikanje otvorio je u Juršićima školu gdje je sam predavao 16 godina, a stanovnici Roverije počeli su svoju djecu slati u školu. Ni tu Velikanje nije stao. Godine 1906. osnovao je prosvjetno društvo Narodnjak i knjižnicu u kojoj su knjige posuđivali stanovnici cijele Roverije.
Nemirni duh i borba za pravdu u vrijeme Italije stvorili su od Velikanja pravog narodnjaka. U to teško doba za Istru i hrvatstvo u Istri nerijetko je znao organizirati pjevanje „Još Hrvatska ni propala“ nakon čega bi imao „smještaj“ u podrumu kod karabinjera.
Godine 1921. nakon zlatne mise Velikanje se vraća u Idriju. Umire u Gorici u bolnici 29.09.1921.
Podaci su iz knjige: Cvetko Svetlik, Hajdučki pop, Istarsko čakavsko društvo dr. Ivan Rudan, 2002.

Hvala Branku Lučiću koji mi svako toliko pošalje koji originalan tekst do kojeg teško da bih inače došla.

Ukoliko ste čitali knjige o Don Camilu (nekoliko knjiga s Don Camilom kao glavnim likom napisao je Giovannino Guaresci) u ovom tekstu naići ćete na sličnosti između Don Camila i Velikanja. Za one koji ih nisu čitali, Don Camilo je bio pop u malom mjestu Italije negdje oko rijeke Po u razdoblju neposredno nakon II svjetskog rata. Defitivno je bio zabavan pop, sklon »sitnim grijesima«, korištenju šaka i metoda koje baš i nisu u uobičajenom opisu župnika. No uvijek je imao jedan cilj, a to je pravda. Knjige o Don Camilu najdraže su mi knjige, a sam lik Don Camila jedan od najsimpatičnijih likova u književnosti).
swirl @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare